TEST
Tradicijski oblici pjevanja u dubrovačkom kraju

Područje šire dubrovačke okolice i zaleđa mjesto je isprepletanja dviju glazbenih regija Republike Hrvatske, dinarske i dalmatinske. Stariji, arhaični oblici pjevanja dinarske su provenijencije i obilježuju ih oligotonski elementi, jednoglasno i dvoglasno pjevanje, te netemperirani tonski odnosi. Uz takvo pjevanje zabilježeni su i dijatonski napjevi malog opsega, kao i razvijeniji napjevi dorskog i frigijskog tonaliteta ili modusa (uspavanke, svatovske pjesme, žetvelačke pjesme, balade i epske pjesme). Na kraju treba spomenuti i novije, polifono dijatonsko, odnosno temperirano pjevanje mediteranskog stila, prepoznatljivo po paralelnim tercama s tercnim završetkom. Najdublji sloj tradicijskog pjevanja predstavljaju primjeri solističkih ili samačkih muških i ženskih pjevanja, između kojih se ističu svečarsko putničko pjevanje ili pjevanje po svajski i istresalice (poznate drugdje i kao ustresalice ili ustresavice) te radno čobansko, žetvelačko, baladno samačko pjevanje. Takve pjesme, kako je već rečeno, karakteriziraju blago netemperirani tonski odnosi. Tom arhaičnom obliku pjevanja pridružuju se također solističke epske i novelističke pjesme uz pratnju gusala, kao i one pjevane na guslarski način, a bez gusala, koje su izvodili muškarci i žene, te ženska posmrtna nabrajanja i kantanja. Drugu skupinu čine ženske ljubavne, kolske i pojedine obredne pjesme, koje su se izvodile dvoglasnim pjevanjem dviju ili više pjevačica, pri čemu je drugi glas, koji se povremeno spuštao u sekundu ili malu tercu, izvodila jedna pjevačica. Treću skupinu čine osobite ženske kolende, poskočnice i svadbene pjesme s melodikom jednostavnog opsega, koje izvodi više pjevačica jednoglasno, mijenjajući se u manjim skupinama, pri čemu svaka skupina svoj stih ponavlja dva puta. Četvrtu skupinu čine pjesme mediteranskog i urbanog karaktera, temperiranoga frigijskog modusa, koje se pjevaju jednoglasno, rijetko dvoglasno, ali tada završavaju unisono. Mediteranske i gradske pjesme, koje su se za razliku od prethodno spomenutih izvodile u dvoglasju, u durskoj ljestvici, i završavale tercnim intervalom, ubrajamo u petu skupinu tradicijskog pjevanja. One pokazuju razvoj starijih primjera pjesama frigijske ljestvice prema tercnom duru, što se dogodilo u trenutku kada se pojavila vokalna ili glazbena pratnja, te je unisona frigijska kadenca zamijenjena kadencom tercnog dura.

1.-IEF-foto-258-Novogodišnja-Kolenda,-okolica-Dubrovnika,-Milovan-Gavazzi,-Institut-za-etnologiju-i-folklori
2.-IEF-foto-259,-Vlaho-Obuljen-i-Gusto-Agazzi-kolendavaju,-Institut-za-etnologiju-i-folkloristiku

IEF foto 258, Novogodišnja Kolenda, okolica Dubrovnika, Milovan Gavazzi, Institut za etnologiju i folkloristiku

IEF foto 259, Vlaho Obuljen i Gusto Agazzi kolendavaju, Institut za etnologiju i folkloristiku

Putničko, drugdje zvano i kiridžijsko pjevanje, tipično je dinarsko grleno pjevanje u kojem se stihovi izvode uz podrhtavanje glasa, tremoliranjem te izvođenjem melodijskih ukrasa, a slično je ojkanju (orcanju, oreznju, groktenju, rozganju) s područja Velebita i Like. Glavna odrednica po kojoj je dobilo ime je pjevanje na putu, u svadbenom pohodu, pa je trebalo pjevati glasno izvikujući jednostavne uzvike kako bi se dolazak skupine oglasio na veliku udaljenost. Pjevanje putnički, svajski ili starosvatski dio je svadbenog običaja, a izvodi ga najčešće stariji, častan i iskusan pjevač, koji predvodi svadbenu povorku. Riječ je o prigodnim stihovima koje pjevač započinje uzvikom o – o – oj, a završava najčešće s o – ho – hoj, o – o – oj ili haj – haj. Takvi su primjeri pjevanja iz Gornjih sela Dubrovačkog primorja i iz Donjeg Brgata iz Župe dubrovačke, koje se ističe po snažnom treskanju glasnicama. Primjer putničkoga samačkog pjevanja iz sela Stonskog primorja, Smokovljana i Visočana Oj koj' bi junak napio zdravicu, za razliku od putničkog pjevanja Gornjih sela, ne završava uzvikom o – ho – hoj, nego stihovima blagoslova. Pjesma Oj, 'ko ne pije rujno vino iz Donjeg Brgata ogledni je i najljepši primjer arhaičnog oblika putničkog pjevanja. Iako je nekada bilo rašireno na širemu dubrovačkom području, do danas se putničko pjevanje najbolje očuvalo u Dubrovačkom primorju. Vrlo arhaičan oblik pjevanja je i kumpanjolsko kolendavanje u Pupnatu na Korčuli, zvano Go'ilo, koje slijedi sličan melodijski obrazac s potreskivanjem glasa, ali bez teksta. Putničko pjevanje bilo je uglavnom muški oblik pjevanja, no izvodile su ga i žene, kao i istresalice. Izvodilo se najčešće solistički, a nekada i u dvoje, ali unisono. U Konavlima su za takav oblik pjevanja zabilježeni i nazivi u grlo, u glas, po junački, na istresice ili istresalice. Ovakvo žensko pjevanje od onoga muškoga razlikovalo se po blažem tremolu i slabijem intenzitetu vokalne izvedbe. Jedini razlikovni element koji treba izdvojiti, između izvedbe putničkog pjevanja i istresalice, jest taj što se putničko pjevanje izvodi na konju ili hodajući tijekom putovanja, a istresalica je počasnica koja se izvodi stojeći u prigodi neke proslave ili gozbe, primjerice krsnog imena. Primjer muškoga solističkog pjevanja na istresice iz Konavala je – A-o-o-oj! Aj, šta ti Bosna što ne pjeva o-ooj. O-ooj! Oj, mi 'oćemo piti i pjeva-a-a-a-ti, he-hej!, dok je primjer muškoga konavoskog unisono pjevanja u dvoje na istresice pjesma – Kad pijemo zašto ne pjevamo o-o-o-oj! Ovo vino nije ukradeno o-o-o-oj već junačka kuka i motika o-o-o-o-oj! U putu nam dobra sreća bila o-o-o-j! Mi velimo 'oće ako Bog da oo-o-j! Veseli se bane domaćine e-e-e-ej! Sve ti zdravo i veselo bilo o-o-o-ooj! Dr. Ivan Ivančan zabilježio je 1960-ih u Konavlima oblik samačke ženske svečarske istresalice – Kad pijemo, zašto ne pjevamo. Bog nas mijo vazda veselijo. / Bog nam dajo, Bog nam pomagajo. / Veselo te okom pogledajo. Dajo zdravje voku i težaku, nama mladijem zdravje i veselje. 

Tekstovi dvaju zapisa pjesme Sve povrzi za Boga prioni (primi), koje je Olinko Delorko zabilježio u Dubravci od dviju žena, Ane Miloglav, rođ. Obad i Jane Glavinić, rođ. Skvičalo, obje rodom iz Pridvorja, upućuju na sličan kontekst i način izvedbe, pa je i tu vjerojatno riječ o ženskim istresalicama. Izvodile su se najčešće u Gornoj bandi u svečanim prilikama, kao što je svadba, od iskusnih pjevačica, a bile su svojevrsni pjevani blagoslovi, počasnice ili zdravice. Osim toga, na način istresalice pjevale su se i pojedine kraće balade i epske pjesme. U radne pjesme ubrajamo čobanske, žetvelačke, pjesme, koje su se pjevale kod mobe ili umoljbe, na prelu i pletenju, branju maslina i skupljanju grmlja za stoku. Čobansko žensko pjevanje najviše je bilo rašireno u Dubrovačkom primorju i u Konavoskim brdima, a uglavnom je riječ o samačkom obliku pjevanja. Posebnom ljepotom dinarskog pjevanja ističe se pjesma Sunce žarko, kad za brdo zađeš iz Visočana. Čobanska, odnosno pastirska pjesma Blago meni i tebi djevojko poznata je u Konavlima, Župi i Rijeci dubrovačkoj. Osim spomenutih pjesama, djevojke su na paši izvodile i druge solističke pjesme: Djevojka se suncu protivila, Sunce moje na visoku ti ili Sunce moje đe si dosad bilo iz Župe dubrovačke i Konavala. Žetvelačko pjevanje moglo je biti samačko, tzv. pjevanje žetveličko, vrlo nalik istresalici, ili ga je pak izvodilo više pjevačica jednoglasno u manjim skupinama, najčešće po dvije djevojke u jednoj i dvije u drugoj skupini. Prve dvije pjevačice otpjevale bi prvi stih, katkad ga ponovivši, a zatim bi druge dvije pjevačice otpjevale drugi stih, razmjenjujući tako stihove u parovima. Osim uobičajenih žetvelačkih pjesama, izvodilo se i razmjenjivanje šaljivih stihova namijenjenih pojedincu, u kojima je bio izražen i natjecateljski element – koja će kojoj bolje odgovorit. Takvi stihovi često su bili osmišljeni u trenutku, ili su bili varijacija postojećih tekstova, slijedeći jednostavnu melodijsku osnovu. Žetvelačke pjesme izvodile su uglavnom žene. U selu Đurinići, u Konavlima, zabilježena je pjesma Povila se niz more gemija, poznata još i kao Kapetan – djevojka, a zabilježio ju je Stjepan Stepanov. Riječ je o romanci koja je vjerojatno nastala u 18. stoljeću. Iako su ovu pjesmu najčešće izvodili guslari, u Konavlima ju je tijekom žetve ili mobe izvodila jedna pjevačica dok su druge radile. Takav način ženskog pjevanja izvodio se i na zimskim prelima u kućama. S obzirom na svoj uski tetrakordalni ambitus, ova pjesma otkriva svoju duboku melodijsku arhaiku, koja se razvila iz starogrčkog tetrakorda. Pojedine žetvene pjesme pripovjednog i baladnog karaktera, poput Banovića dozivala majka, Razboje se mladi banoviću, i Budi majka malog banovića izvodile su se solistički i na guslarski način, a možemo ih nazvati žetvelačkim baladama. Najreprezentativniji oblik arhaičnih žetvelačkih pjesama ipak su one pjevane u tijesnim intervalima s unisono završetkom, poput pjesme Zapjevajmo jaranice moja iz Ponikava, kao i pjevanje u oktavama Ala boje drugarice moje iz Župe dubrovačke i Žito žele žetvelice mlade iz Konavala. U Župi dubrovačkoj, u Čelopecima, pjevala se slična pjesma kao i u Konavlima, pod nazivom U bega je porasla šenica. U Dubrovačkom primorju zabilježene su i žetvelačke pjesme U Damjana rodila šenica, Ala boje obje ruke moje, kao i pjesma koja se u Dolima pjevala pri okopavanju zemlje: Ajte brže drugarice moje, da se ovdje više ne vraćamo, da našije noga ne mučimo, da bijelijeh ruka ne prljamo! Nešto razvijenije melodijske dijatonske strukture su, pak, pjesme Aj veselo obje ruke moje, dok Porasla je u Bega šenica i Porasla je u raju maslinja iz Konavala pokazuju isti melodijski obrazac. Od ostalih žetvelačkih pjesama koje su se izvodile u Konavlima, možemo navesti sljedeće: Ječam žela lijepa djevojka, Lijepa moja livado zelena, Aj veselo drugarice moje, U Iva je porasla šenica, Žetvu žela lijepa djevojka, Banovića dozivala majka, U bega je sazrela pšenica, Brzo žnite moje žetvelice, Dobro jutro gorice zelena, Žetvo moja bijela šenice, Žetvu žela neve i djevere, Žetvelica suncu govorila, Žetvu žela pod gorom djevojka, Pođi s bogom sunce moje žarko, Lijepo ti je pogledati bilo, Pjevala bi ma me boli glava, Povila se u bega /Iva/ šenica, Ivanića dozivala majka, Poraslo je cmilje i bosilje, Povila se bijela šenica, Pjevaj koja od vas đevojaka, Puni mi puni ladane, Koliko je veliko Kosovo, Djevojka je sijeno brala, Sunce moje što si prigrijalo i druge. U Stravči je Kate Kolić zapisala nekoliko kratkih pjesmica koje se čuvaju u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. To su uglavnom pjesme koje su se pjevale jednoglasno pri radu i dokolici: Kad se ženi strijež 'tica mala, Pjevaj Mare dok si u matere, Lijepe su ti maslinove grane, Ti se dušo bijeliš i rumeniš, Sjedi vrbac na trklji, Pjevala je tičica, Zapjevala tica jarebica, Lijepa ti je gora od brštana, Draga se dragom na krilo naslanja. Kratke pjesme uglavnom određene dijatonikom malog opsega u Konavlima su nazivali kanticama, svaskama ili povicama.

Najljepši primjeri baladnoga samačkog pjevanja i pripovjednog pjevanja zabilježeni su na otoku Mljetu. To su pjesme Porasla je djetelina trava i Sveti Juraj i zmaj. Osim baladnog pjevanja, na otoku Mljetu su se do u 20. stoljeće sačuvali i posebni oblici govorenog naricanja – nabrajanja i pjevanog naricanja – kantanja, koje se izvodilo sve do druge polovine 20. stoljeća. Pjevanje uz gusle epskih – junačkih pjesama bilo je u ovlasti muškaraca, ali su i drugi okupljeni oko guslara znali zapjevati. Takav tip pjevanja u Konavlima se nazivao čepački ili staviti prst u uvo pa kantat. Pjesme su se pjevale iz libra, a vješti su pojedinci pjevali i vlastite pjesme. Pjevanje uz gusle bilo je rašireno duž cijeloga dubrovačkog priobalja, a u Konavlima je središte takvog pjevanja bilo u Mrcinama, današnjoj Dubravki u Gornjoj bandi, gdje je u prvoj polovini 20. stoljeća bilo dvadeset guslara. Iako su guslari bili najvećim dijelom muškarci, u Gornjoj bandi i Konavoskim brdima gdjegdje su svirale i pjevale žene. Vrijedno je navesti vrsnu pjevačicu i guslaricu Pavu Pulić – Pajko, rođenu Klaić iz Mrcina, koja je umrla 1952. godine. Pjevačica je posjedovala i nekoliko instrumenata, među kojima su bili i gusle i tamburin (def), koji se danas čuvaju u Zavičajnom muzeju Konavala u Čilipima. Guslarski način pjevanja ušao je u lokalnu glazbenu kulturu i kao poseban stilski izričaj najčešće ženskog pjevanja bez pratnje instrumenta. Između brojnih pjesama i izvođača možemo navesti Anu Glavinić, rođenu 1888., također iz Mrcina, čije je pjesme Vilo moja tako ti imena, Evo sjedoh za jelovu klupu, N'jesam dunja da bi uvenula, Slušaj dušo, što ti knjiga kaže 1961. godine snimio Stjepan Stepanov, kao i njezine pjesme Konj zelenko rosnu travu pase i Pjevaj Mare dok si u matere. Pjesma Konj zelenko rosnu travu pase, kako zaključuje Jerko Bezić, pripada u skupinu dijatonskih napjeva malog opsega, od kvarte do sekste. A u nju se ubrajaju i jednoglasni i dvoglasni napjevi, koji se kreću tonovima jednoga dijatonskog tetrakorda, a i pentakorda i heksakorda, koji su proširenja dijatonskih tetrakordnih osnova. Pjesme iz ove skupine nalazimo na području Konavoskih brda i Gornje bande. Pjesme pjevane na guslarski način – bez pratnje gusala, balade, novelističke epske i junačke pjesme, kao i pjesme uz pratnju gusala, najbogatiji su dio korpusa narodnog pjesništva ovoga područja. Navest ćemo neke primjere koje su zabilježili istraživači Instituta za narodnu umjetnost, današnjega Instituta za etnologiju i folkloristiku Olinko Delorko, Stjepan Stepanov, Ivan Ivančan i drugi: Čuva ovce čobanica Mara (Stravča), Poboje se Vido Madušića (Dunave), Kad su išle na teferić bule (Brgat), Sinoć Marko na večeri s majkom, Bože mili čuda velikoga, Vezak vezla Ivanova Mare (Doli), Sinoć Marko s majkom na večeri (Doli i Konavle), Bol boluje Maričić Mihajlo, Vino pije Ivo Senjanine (Trnovica), Dvore gradi Karlović Ivane (Dunave), Kulu gradi crni arap Moro, Prosi drago od Slovinja bane (Luka Šipanska), Dva su bora usporedo rasla, Konja igra Kraljeviću Marko, Falio se mali Nikolica (Osojnik/Čibača), Porasla su dva bora zelena (Dunave), Rasla jela posred Sarajeva, Knjigu štije Senjanine Ivo, L'jepa ti je jutrena rosica (Brašina), U Mostaru se povila maglija (Sustjepan), Vino piju trides Kotorana, Koliko je u prologu snijega (Luka Šipanska), Na večeri Kraljeviću Marko (Luka Šipanska), Sinju munja od Jedrena grada (Jasenice), U Omera više Sarajeva, Vezak vezla kadudnja begova, Igra kolo trides djevojaka, Fala Bogu, čuda velikoga, Ovce pase Ivo i Marija (Duba konavoska), Pije vino visoki Stevane, Šemluk čini Zadranina bane, Boga moli ljuba Markojeva, Procvilio sužanj u tamnici, Uranio Kraljeviću Marko, Šetala se budimska kraljica, Od Marka Kraljević i njegovon ljubi, Šetala se Jurjeva Jelica (Majkovi), Prosi drago Senjanine Ivo (Čelopeci), Prosi curu Grabovac Ilija, Konja kuje Banović Sekule, Piju vino dva dobra junaka (Petrača), Rano rani na vodu Jagoda, Bijele platno Senjanke djevojke (Dubrovačko primorje), Kad se ženi Vlašiću Radoje (Gromača), U Miloša gorskog čobanina (Grbavac), zabilježena u Konavlima i Čuva ovce čobanin Miloše. U Konavlima su zabilježene i druge pjesme pjevane na guslarski način: Hrani majka do devet sinova, Rano rani od Sibinja Janko, Dvoje se je milovalo drago, Jadna li je sirota djevojka, Poboje se Vido Madušića, Podranio Kraljeviću Marko, Vezak vezla Ivanova Jele, Gorom ide Anica đevojka, Rano rani od Udbine Mujo, Konja kuje Jutica Bogdane, Vezak vezla Janje Vojinova, Poranio Kraljeviću Marko, Konja kuje Markić Senjanine, Vijeće čine tri mila brajana, Tri su bora usporedo rasla, Razbolje se vjerena djevojka i druge.

U Americi je krajem 19. stoljeća živio poznati guslar iz Majkova Petar Barbarus, koji je uz pratnju gusala izvodio pjesme s područja Majkova i Dola u Dubrovačkom primorju. To su pjesme: Ženidba Ilije Smiljanića i Zlate Hrnjića, Ženidba Sibinjanina Janka sa ćeri od Božuna bana, Ženidba od Zadra Todora sa lijepom Kosom Smiljanića, Beg Filipović i njegova sestra, Pjesma od mladoga Omerice, Kćerka Ana od Budima bana, Lijepa Fata vjeru provjerila, Hrani majka devet milih sina, Kadno Kotar Turci porobiše, Curu prosi Memunić Omere, Dva su bora usporedo rasla, Bože mili čuda velikoga, Vino pije Boičić Alija. Pjesma Pije vino Kraljeviću Marko bila je poznata na širemu dubrovačkom području, a u Konavlima je bila posebice popularna pjesma koja je pjevala o hajduku Božuru Lasiću – Bijela je klikovala vila ili Jezdi knjiga od Beča bijeloga. U Župi dubrovačkoj neke od zabilježenih pjesama uz gusle bile su Oj gusli moja davorijo, Vino pije tridesti serdara (poznata i u Šilješcima u Konavlima), kao i pripovjedna pjesma Monah – djevojka, koju je od Mata Miloslavić Peka iz Postranja 1944. zabilježio slovenski etnolog Milko Matičetov, a sličnu je pjesmu pod nazivom Fratar Matijica zabilježio i Andro Murat u Luci Šipanskoj. Matičetov zaključuje da su obje pjesme u određenoj mjeri srodne s kršćanskim legendama o svetoj Marini, Eugeniji i drugima. Mato Miloslavić Peko znao je dvadesetak guslarskih pjesama, koje ga je naučio Kelez Antun Puh, koji ih je, pak, znao više od četrdeset. Na temelju Pekovih kazivanja saznajemo i da se uvodni dio guslarskih pjesama koji nije morao biti u vezi s narativom pjesama nazivao pripjevak ili napjevak, primjerice: Teško ti ga Vlahu siromahu i Turčinu koji pare nema. Teško kencu s konjem putujuć, mladoj curi s đedom spavajuć. Do ponoća buhe puđajući, od ponoća noge pružajući, preko starca k'o magarca. Teško imat kuću kapavicu, a još gore ženu lajavicu: Kuću prekrij – neće ti kapati, udri ženu – gore će lajati. A po tome da se napijemo! Napjevci su se pojavljivali i pri završetku pjesme. Tako su u Župi dubrovačkoj zabilježeni: Koga nie da kruha ne ie! A mi, braćo, zdravo i veselo!, Gusle gundu da nijesu zaludu, a gundilo da pijemo vino, Gusle moje od javora panja, za me nema na topragu stanja! Primjer pripjevka iz Konavala je – Da pijemo da se veselimo, na ovemu mjestu đe sjedimo, i malenu pjesmu zapjevamo, pjesmu milu i prije pjevanu, što je prije u star zeman bilo, prije bilo sad se spominjalo, ko i lijepa cura u Krajini, ali dobar momak u družini, ali sveti Đurđe u godini, štono jednom na godinu dođe, u najljevše doba od godine, u proljeće kad cvati cvijeće, kada rosa pa'ne niz cvijeće, kad se gora zaodjene listom, a livada travom djetelinom ili Oj gusle moje, ovamo ste malo, i vi moje tanano gudalo ovamo ste, da pjesmu pjevamo, da pjevamo, da se veselimo. Veseli nam Bože domaćina, domaćina i ju dvoru ko je, svako mu se dobru veselijo! A potome kićena družino, poslušaj te da vam pjesmu kažem, da vam kažem pjesmu od istine. Uz samačko pjevanje, u arhaične oblike pjevanja pripada i jednoglasno muško pjevanje. Na području Dubrovačkog primorja to su najčešće muške izvedbe svajskih napjeva i počasnica. Pjesma Oj što je ovo društvo neveselo iz sela Ošlje i Stupa svatovska je pjesma koja slijedi glazbeni obrazac putničkog pjevanja, ali ju izvodi više muškaraca. Glavni pjevač započinje s uzvikom o – o – oj i s prvih nekoliko stihova nalik putničkom pjevanju, a zatim se na melodiju nadovezuju ostali pjevači te u znak potvrde otpjevanoga završavaju stihovima jes – jes. Osim ovoga primjera, zabilježene su i druge svatovske pjesme koje su se na sličan način pjevale i u drugim svečarskim trenutcima, primjerice, U ovega domaćina, ima dosta rujnog vina iz Stonskog primorja te Otkad nismo za miloga Boga, također iz Stonskog primorja, u kojoj se naslućuje i postojanje glasa koji se, za razliku od ostalih, povremeno spušta u sekundu. Pretpostavlja se da je i u prethodno spomenutim jednoglasnim muškim pjesmama postojao glas koji je povremeno pjevao sekundu, pa se može govoriti da je starije dvoglasno pjevanje zamijenjeno jednoglasnim. Pjesma ganga, u kojoj je jedan glas vodeći, a drugi ili više njih ga prate, karakteristična je za područje zapadne Hercegovine. Nalazimo ju i u Trebimlji i Neumu uz granicu s Dubrovačkim primorjem (Zapjevajo Trebimljani momci, Joj, pjevaj brate, rođak je uz tebe), odakle je stigla i u pogranična sela Dubrovačkog primorja, Imoticu i Trnovicu (Evo mene i mog brata Rade). U Imotici su razlikovali broju (brojkavicu) i gangu. U broji su svi sudionici izgovarali stihove pjesme, a u gangi je to činio samo jedan, a drugi su ga pratili ojkanjem, odnosno ponavljanjem samoglasnika o – o – o – o. Za gangu su trebala tri sudionika, a rijetko su kada pjevale više od 4 osobe, i sastojala se od nekoliko okretanja uz dva – tri prevladavajuća. Žene su pjevale najčešće dva okretanja, jedno s manjim ponavljanjem i drugo, dulje, s velikim ponavljanjem. Gangu su pjevali više muškarci, a broju više žene. Stari ženski napjevi nisu se pjevali u gangi, nego najčešće u broji, obično na paši. Najbolje primjere staroga ženskog dvoglasnog pjevanja nalazimo u selima Stonskog primorja, Ošljemu i Stupi. Vodeću dionicu čini oligotonska melodija, koju izvodi nekoliko ženskih glasova, a jedna od njih povremeno se slobodno spušta u sekundu ili malu tercu. Primjeri takvih pjesama su Zapjevat ću i Bože pomozi i Dobar Bože pomozi nas. Za razliku od toga, primjeri pjevanja iz Visočana, ali i drugih sela Dubrovačkog primorja, otkrivaju pojednostavnjivanje stila, pa se tamo može govoriti o prelasku na jednoglasno pjevanje, jer se prateći ton u oligotonskom nizu jedva naslućuje, a odnosi među tonovima postaju bliži dijatonskoj skali.

Jednoglasno pjevanje obilježje je i seoskih kolendi, poskočnica, kolskih i svadbenih pjesama. Riječ je o pjesmama s melodikom jednostavnog opsega, koje izvodi više pjevačica mijenjajući se u manjim skupinama. Iznimnu vrijednost i duboku starinu otkrivaju kolende i poskočnice koje ubrajamo u obredne pjesme. Svojim pretkršćanskim sadržajima i motivima kolende i poskočnice upućuju na zajedničko ishodište i dio su pretkršćanske obrednosti starih Slavena. One su dio repertoara koji se izvodio u prilikama novogodišnjih obreda u cilju poticanja sveopće plodnosti i blagostanja. U narodnoj tradiciji iste ili slične pjesme susrećemo o proljetnim i ljetnim blagdanima svetaca i proslavama – poskočnice, kao i o onima božićnima i novogodišnjima – kolende, a što upućuje na to da su te pjesme dio istoga semiotičkog korpusa. Pa iako danas govorimo o kolendama i poskočnicama kao zasebnim tipovima pjesama, takva dioba nastala je sekundarno, vrlo vjerojatno procesom pokrštavanja i pojavom novog kalendara. Time su ove pjesme, primarno istih značenja i uloge, dobile podijeljene funkcije u novom vremenskom i obrednom kontekstu. Tako su i neke od poskočnica postale kolende time što im se pridodao pripjev: kolendo, kolendo, veselo, veselo. Kolende su, pak, životom tradicije dobile i nove oblike, pa tako danas razlikujemo seoske kolende, prijelazni tip kolendi, varoške kolende i kolende počasnice. U našem prikazu tradicijskog folklora pozornost ćemo posvetiti seoskim kolendama, jer one predstavljaju najdublji sloj tradicijske kulture. Kolende su se primarno izvodile od Svete Kate do Božića, odnosno do Nove godine, iako su postojale i kolende počasnice, koje su se pjevale i o drugim blagdanima svetaca – imendanima, namijenjene pojedincima, no takve su kolende bile dio varoške tradicije. Ophodne kolende mogu se podijeliti na ženske i muške. Kolende nisu bile samo ophodne pjesme nego su se izvodile i u kolu. Ženske kolende jedinstvena su pojava na području Dubrovačkog primorja, a izvodile su ih skupine pjevačica od Svete Kate do Badnjega dana. Od Božića pa do Nove godine kolende su izvodile muške pjevačke skupine, i taj je oblik kolendavanja raširen po cijelom dubrovačkom području. Repertoar muških kolendi uključivao je i druge muške svečane pjesme, koje su se izvodile jednoglasno. Neke od muških kolendi su: Dobra večer, ko je u kući, Dobra večer, mi kucamo, Domaćine, zdrav bio. Druge svečane pjesme koje su pjevali pri kolendavanju u kućama bile su: Domaćine, daj nam vina u Čepikućama ili U ovega domaćina u Smokovljanima, Ko ne mogo popiti i Oćemo li, moremo li iz Imotice, a pjevala se i pjesma Pod onom gorom zelenom.

Najljepše kolende su one s područja Dubrovačkog primorja i poluotoka Pelješca. U Putnikovićima i Ponikvama kolende su se izvodile uz kolo. Pjevale su ih jednoglasno dvije skupine pjevačica međusobno izmjenjujući stihove, uvijek s pripjevima kolendo – kolendo, veselo – veselo. To su kolende: Kolovođo, diko naša, U jasenca sitna resa, S onu stranu Šibenika, a pjevala se i kolenda Po sred Senja orah raste, odnosno Orah raste nasred sela u Ponikvama. U Dubrovačkom primorju žene su izvodile sljedeće kolende: Božić zove s one strane, Ovim dvorim dobra večer, Koja je ovo noć noćašnja, U Božića tri sestrice, Jabuka se vjetru moli, O jabuko zeleniko, Rasla vojka lovorika, Primorčica konja jaše, Kolendari kuće grade, Sve jezero, sve zeleno, Oj javore zelen bore, Ide Božo uz ulicu, Rasla jela u osoju, Izvir voda izvirala, Na jasenku sitna resa. Kolende su se pjevale tijekom čitavog razdoblja, od Svete Kate do Božića, pri radu, na paši i u polju. Zabilježene su i druge kolende, primjerice, Ja uranih jutro ranim ili kolenda za Očiće Oci u Limbu bijahu. Kolenda Gospi na otoku Koločepu osobit je oblik kolende – molitve ili zaziva, kojom se kolendava crkva matica. Pjesma upućuje na tradiciju glagoljaškog pjevanja, a melodija je izražena u frigijskom (možda i u hipomiksolidijskom) modusu. Kolende o svetom Nikoli zabilježene su u Dubrovniku, Župi dubrovačkoj i na poluotoku Pelješcu: Nikola, Nikola zapovijed je od Boga, Podigla se korabja i Raslo drvo srid raja. Za Svetu Barbaru u Konavlima se pjevala pjesma Kuva se vara varica. U Župi dubrovačkoj kolende su se pjevale prema sličnom melodijskim obrascu, jednoglasno, kao i u Dubrovačkom primorju. Najstarije su one seoskog tipa, kolende koje pjevaju o boru i ptici na njemu, koja runi zlatne rese, primjerice, Dobra večer domaćine i Ovđe Bog i dobar večer!, a kolenda Dobra večer naš gospare pokazuje utjecaje grada. Konavoska kolenda Dobra večer, mi kucamo prijelazni je tip kolende koji sadržava arhaične seoske, ali i varoške elemente u stihovima, a melodijska je osnova varoške provenijencije. U varoške kolende ubrajamo Dubrovačku, Zatonsku, Riječku, Cavtajsku i Mljetsku kolendu. Kolende su izvodili odrasli, ali i djeca, koja su ih rado učila oponašajući odrasle. Ako im tko ne bi otvorio vrata, znali su zapjevati pogrdne stihove ili stihove kletvi: Pred kućom ti drvo loza, a u kući gospođa koza ili Pred kućom ti drvo murva, a u kući žena kurva. Manja djeca obilazila su kuće pjevajući prigodne božićne pjesmice: Božić, božić bata, Božić štapom bata, U Božića tri nožića ili Poručila Božićeva majka.

Pjesme oko obrednih vatri, u dubrovačkoj okolici zvanih radovanje, svitnjak, kralj, dub, viganj, standio, krijes, koje su se palile na Svetoga Vida, Ivana, Petra, Iliju (sveci ognjari), Jurja i Stjepana mučenika, Andro Murat naziva poskočnicama. Pa iako se katkad poskočnicama nazivaju šaljive i vesele pjesme epsko-lirskih karakteristika, one su puno više od zabavnih pjesama i pripadaju novogodišnjemu obrednom kontekstu. U Ponikvama na poluotoku Pelješcu zabilježen je velik broj pjesama koje su pjevale skupine pjevačica oko vatre. To su pjesme: Pod onom gorom visokom (pod njom je cvijeće šipkovo), u kojoj se pjevala melostrofa Capćelo, capćelo cvijeće šipkovo, 2 ×, Šipkovo, šipkovo, cvijeće i modro, 2 ×, kao i pjesme Zaprosi Pavle Vlašiću i lijepe Anke Budimke i U kralja ćeri Davida, s istom melostrofom. Nadalje, izvodila se i pjesma Petar se gradu falijo, kao i pjesma Lijepo ti je rano uraniti, čija se melostrofa Lijepo ti je, veselo, rano uraniti nakon obrata događaja u pjesmi mijenjala u Lijepo ti je, žalosno, rano uraniti. Pjesma Cura momku prsten povraćala imala je pripjev Moj lole, moj nevene, nije tebi do mene, koji se ponavljao iza svakog stiha, a kao nove pjesme izvodile su se i Zora rudi, majka kćercu budi ili Zora rudi, majka sina budi. Pjesme Budila majka Ivana/Vidoja/ i Osu se nebo zvijezdama bile su raširene po cijelom Dubrovačkom primorju, Elafitima i poluotoku Pelješcu, te čine okosnicu ovoga običaja. Bogat repertoar pjesama uz radovanje zabilježio je Andro Murat na Šipanu, a uključuje pjesme: Oj javore, zelen bore, U polju murva crljena, Jeli javor poručuje, Ja se šetam krajem mora, O zelena zeleniko, Sve jezdreno, sve zeleno, Igrale se đevojčice, Sijala Mare bosilje, Mi ženimo kraljevića, Ran bosilje poručuje, Mladi Pavle konja kuje, Kolo vode devet braće, U kralja ćerca Davida, Vila b'jela grad gradila, S onu stranu hladne vode, Ja usadih vitu jelu, Po polju se prah podigo, Livada se uresila, Po polju konji igraju, Rod rodila jabučica, Daždić pade usred ljeta, Ide Mare na vodicu, Višnjica je rod rodila, Što se onom gorom sjaje. U zapisima Olinka Delorka iz Konavala iz 1961. godine donose se brojne pjesme, no kontekst izvedbe nije jasno određen. Ipak, neke od pjesama s obzirom na svoj sadržaj otkrivaju nam se kao poskočnice, odnosno pjesme koje su se pjevale o obrednim vatrama, ali i ne samo tada. To su pjesme: Lijepa moja livado zelena, Vrani se konji igraju, Raste drvo lovorika, Porasla je lika lovorika, U gradu je porasla naranča, Porasla je u Novi naranča, O jabuko zeleniko, Mare rano uranila, Ispod grada Carigrada, Dobro jutro, gorice zelena, Mlad' se Josip oženio, Kupale se dv'je sestrice, Oj djevojko, imaš koga svoga, Poraslo je cmilje i bosilje, Oj, javore, zelen bore, Oj, Savice, tiha vodo 'ladna, Da bi momak curu obljubio, Tekla voda na valove, Kladila se vila i djevojka, Djevojka je momku prsten povraćala, Crljen čador do polja, Po polju se lelijala trava, Pod onom gorom zelenom, Djevojka je išla za goru na vodu. Ove pjesme, kao i pjesme Šalu šali dok curu premami, Momče gleda, majka ne da, Oj đevojko, đur đevojko (koja se i plesala) te Majka Maru preko mora zvala (koja se također plesala), Biser Mara u jezeru brala, Da bi meni izabrati dali ili Vozila se niz more đemija, koje su se izvodile prema vrlo sličnom melodijskom obrascu (kao i pjesma Izašla je zelena naranča), pjevale su se i u drugim prigodama ženske svakidašnjice. Od vrsnih konavoskih pjevačica 20. stoljeća, koje su njegovale razvijenu melodijsku strukturu i osebujan osobni karakter izvedbe, treba istaknuti Niku Peškarevu.

Svadbeno pjevanje na dubrovačkom području obiluje mnoštvom pjesama, ali se način njihove izvedbe, osim iznimki, uglavnom svodi na unificirane melodijske obrasce, koje najčešće izvode pjevalice, stari svat, koji drugi pirni časnik ili svatovi. Za razliku od pjesama Dubrovačkog primorja i Župe dubrovačke, konavoske svadbene pjesme i pripjevci pokazuju nešto razvijenije melodijske strukture. Svaki čin unutar svadbe popraćen je stihovima. Velik broj svadbenih pjesama, koje upotpunjuju pjevanu osnovnu glazbenu shemu programa, dolazi upravo iz obrednoga pjevanog repertoara poskočnica.

Svadba u Konavlima sastoji se od više scenskih točaka, koje su praćene pjesmama: 1. skupljanje u domu mladoženje – Izabro junak dan po dan, Vrani se konji igraju; 2. upućivanje u crkvu – Prva je kita prvijenčeva; 3. dolazak svatova iz crkve u nevjestinu kuću i pranje ruku – Lijepo ti je pogledati, Koja je kita prvijenčeva, Povila se zlatna žica; 4. posađivanje za trpezu – Soko ptica perje vije krajem Dunava; 5. zdravica starog soprin domaćina i starog svata – U starog svata biserna brada; 6. napijanje rakije – Cvijetak cakti uz trpezu; 7. dolazak pečenoga na stol – Ovo meso pečeno; 8. darivanje starog svata, kuma i đevera – Naša neve prela, tkala, Mlada neve prela, tkala; 9. potkolo dvaju đevera i dviju djevojki – Ajmo igrat, ajmo pjevat; 10. molitva domaćina od sopre i udaranje kruhom – Dobar čovječe, dobri ti reče; 11. molitva nevjestina oca – U našeg domaćina vinograd; 12. molitva nevjestine majke – O dobra ženo, dobro ti reče; 13. ispijanje kave i priprema za polazak – Sunce naše (nam je) na zalazu 'oće da zađe, Homo hvalit ko nas čuje; 14. upućivanje svatova iz nevjestine kuće – Ajde zbogom neve naša, 'Ajte zbogom svatovi, Lijepo ti je pogledati; 15. dolazak svatova u mladoženjinu kuću, najavljen pucnjem – Lijepo ti je pogledati, Podigla se zlatna žica, Dobro došli svi svatovi; 16. ulazak skrinje – Evo nama skrinjonoše, Prva je kita prvijenčeva; 17. ulazak starog svata – Evo nama starog svata; 18. posjedanje oko trpeze – Posadi se domaćine; 19. nevjesta slaže ruho u sobi, a gosti su za stolom – Pijte vino, gosti naši, Prosula se škatulica, Doleće ptica paune, Koji je žamor ovom dvoru, Pala magla na Bojanu; 20. djever pleše s nevjestom i provjerava je li hroma – Igrala zlatna jabuka, Mare rano uranila, Ispod grada Carigrada, Lijepa ti si nevo naša, Porasla je zelenika, Konja jaše primorkinja, Tekla voda na valove; 21. svođenje nevjeste – Kud nam ode đuveglija, Đuveglija mili brate, Oj đevojko crven kapo; 22. vrćenje svadbenog kruha sa svatovskom granom – U susjeda međed melje, Doleće ptica paune; 23. buđenje nevjeste i otpravljanje svatova – Dig se gore nevo naša, Naša neve sinoć došla, Ova neve dvore mela.

Svadba u Dubrovačkom primorju također uključuje cijeli niz glazbenih točaka koje prate točno određene radnje, a sastoje se od starosvatskog pjevanja dolinbaše i starog svata te pjevalica i ostalih svatova: 1. četvrtak u mladoženje i nevjeste – Da rečemo ujme Boga (Majkovi/Gornja sela), Veselje nam ovo u čas dobar (Gornja sela/ Majkovi), Poletio sivi soko (Gornja sela/ Majkovi), Što u dvoru đambor stoji (Gornja sela), Evo nama ruho ide (Majkovi); 2. okupljanje svatova u nevjeste i upućivanje u crkvu – Da rečemo ujme Boga (Majkovi/Gornja sela), Majka kćeri kose plete (Majkovi), Ej, pomozi Bože, a veseli Bože, U putu nam dobra sreća, Od kad se neve rodila; 3. okupljanje svatova u mladoženje i upućivanje u crkvu – Veseli se kući domaćine (Gornja sela/Majkovi), Napij nam se, brate (Visočani), Ko nam svati piti da, Da rečemo ujme Boga, Što u dvorim džambor stoji, Poletio sivi soko, Veseli se kućni domaćine, Đuveglio perulio redi svatove, Ej pomozi Bože, a veseli Bože (Majkovi); 4. odlazak nevjestinih svatova doma i zdravice – Ko nam svatim piti da, Veseli se kući domaćine (Majkovi); 5. odlazak mladoženje sa svatovima u nevjestinu kuću i zdravice – Ko nam starcu piti da, Otud svati prohodili i nevjeste provodili; 6. dolazak mladoženje nevjestinoj kući – Veseli se kućni domaćine, Svatovi nam na dvor došli (Majkovi); 7. Zdravica dolinbaše i starog svata – Što se mučki ovo vino pije (stari svat starosvatski), Veseli se, oj ti pirni babo (stari svat starosvatski); 8. opijevanje trpeze – Poletio sivi soko s vrha planine, Što u dvoru džambor stoji, U našega starog svata kite i vite, Sivi se soko s perjem diči, Povio se struk bosioka, Pogledajte moje druge naše nevjeste, Imam dunju i jabuku, Povila se zlatna žica, U našega đeverbaše pošten vinograd, Ti si nam stigo iz tuđe zemlje, Oj đevere, ti naš zlatni prstene, Oj ti ćajko naš, odreži nam kruha kraj, Oj ti majko majčice, Božja crkvice, Izišla je koga iz komina, Naš helčija širokijeh boka, Dok si bio crven ispod brade, Oj tetka debeloga vrata, Pružila se kupjenica, Prosula se škatulica, U naranče gusti vrsi, O malo pile, Đevojčice narančice, Grizo momak jabuku, Udovica Boga moli, Ko vino pije od slave Božje (Majkovi), Oj ti neve prina sele (Gornja sela); 9. dijeljenje darova – Ustani se pirna majko (Gornja sela); 10. kupljenje na škrinju – U naše neve sandučići pozlokotaše, U naše neve sandučići vrhom nepuni, Pođi zbogom sele naša, Gnijezdo vila ptica lastavica (starosvatska tužaljka dolinbaše); Ajde zbogom neve naša (Gornja sela); 11. molitva nevjestinih roditelja – Pirov babo i pirova majko (stari svat zapjeva starosvatski), Oj ti dobar čovječe, sve što nam reče (Majkovi), Oj čačko, počačko (Visočani); 12. upućivanje svatova – Uputi se stari svate, vrijeme ti je, Haj na noge kito i svatovi (stari svat zapjeva starosvatski), Dijeli se sele od roda, Stari svate i prvijenče zategni konja, Okreni se neve, naša majka te zove, Ide ruho nevjestino (Gornja sela), Pođite s Bogom svatovi, Hajdete s Bogom svatovi (Gornja sela); 13. dolazak svatova u kuću mladoženje – Evo nama barjaktara muštulukdžije, Veseli se kućni domaćine (stari svat pjeva starosvatski), Dobro nam došli svatovi; 14. pjevanje i zdravice nakon večere – Što se ovo mučki vino pije (stari svat zapjeva starosvatski), Veseli se i ti pirov babo (stari svat opijeva trpezu), Kumovi ti kumovali; 15. nevjesta dijeli darove – Šutrak šturi zoru ćuti, Naša neve tanko prela; 16. otkupi i molitva – Đe li si nam ti pirova majko (stari svat starosvatski), Oj dobar čovječe sve što nam reče; 17. svođenje nevjeste – Naša neve ide spati, viđe li je ko, Ustani se neve naša, daj nam zahare, Štaglin ptica u dub kuca, Ja prošeto mlađan momak, Stari svate i vjenčani kume, Naša neve čuva ovce oko čičkare; 18. drugi dan po svadbi nakon objeda – Uputi se stari svate, vrijeme ti je, Rekli su nam stari do neđelje stati. U običaju Grad u Gornjim selima hranu kojom je nevjesta darivala djevere kada bi već bila u sobi, stavljali bi na kup pred starog svata, pri čemu je on rezao meso i pjevao Grad se gradi oće se sovrnje. Uz pletenje kose i postavljanje vijenca, što je radila nevjestina majka u jutro na dan svadbe u nevjestinoj kući, u svim krajevima dubrovačkog kraja pjevale su se pjesme. U Župi dubrovačkoj pjevalo se Naša neve kosu plete, a u Stonu Mari majka vijenac meće. Župska svadba slijedila je iste uobičajene obrasce i pjesme (Naša neve prela tkala, Sunce nam je na zahodu i druge).

U Visočanima se pri odlasku nevjestine škrinje u pjesmi Ode škrinja nevjestina pjeva i stih Zaigrajmo, zapjevajmo oko ruha nevjestina. Ova neve majku ima, ona ju je darivala (...), kao i u konavoskom Potkolu, što možda upućuje na to da je plesanje oko nevjestine škrinje nekada bio šire raširen običaj. Pjesme Dubrovačkog primorja ponešto se razlikuju od sela do sela. Ovdje donosimo nekoliko primjera iz Lisca, koji su zabilježeni na terenu. Tamo su prigodne svadbene pjesme pjevale žene i kad se pripremala hrana, kad se pećalo kod peći. Kada nevjesta polazi iz crkve pjeva se pjesma Naša neve poljem šeće, skuta joj se vata cvijeće. Dolazak svatova u nevjestinu kuću najavljuje se pjesmom: Evo nama barjaktara, muštulučije, nosi nama dobre glase od sve družine, a najviše staroj majci od đuveglije. Dobri ste došli svatovi. Evo nama prvijenca (…) Dobri ste došli svatovi. Evo nama starog svata (...) Dobri ste došli svatovi. Evo nama đevera (…) Dobri ste došli svatovi. Svakom svatu po kiticu, đuvegliji vjerenicu. Dobri ste došli svatovi. Pri opijevanju trpeze stari svat je pjevao: Ko nas junak obeseli i njega će Bog, a njega i vas njegov rod. Domaćinov vinograd vas je paprom posijan, i šenicom bijelicom i besjedom poštenom. Zatim bi stari svat zapjevao svakomu svatu, a pratile su ga pjevalice. Nakon što bi majka dala molitvu, pjevalice bi pjevale: Oj ti majko majčice, dobro ti reče našem bratu i sestrici sve u dobar čas. Mi mislili pomislili da je pošten glas, i vino i čelo sve nam zdravo veselo, veselo! Nakon što bi darivali nevjestu, i pripremali se za put, pjevala se pjesma Ode škrinja nevjestina. Tada bi i jedan stariji muškarac zapjevao: Zbogom ostaj ti pirova majko, odoše ti kićeni svatovi, odvedoše kićenu nevjestu. Pjevalice su zatim pjevale: Dijeli se sele od roda, ko ona pčela od roja, vikni se sele tuđinu, ko ona čela ulištu. Tuđu majku majkom zovi, svoju moraš zaboravi. Tuđeg brata bratom zovi, svoga moraš zaboravi (…). Pri svijeći kuću meti, a uz grede kosu pleti, ako misliš ugoditi, tuđu dvori, tuđoj majci, tuđu dvoru, tuđom ćaći, tuđu dvoru, tuđom braći. Kad skrinja dođe u mladoženjinu kuću, pjeva se: Evo skrinja nevjestina, puna ruha naložena, i suknena i svilena, i bijela i crvena, a najviše blagoslova, blagoslova majke svoje, blagoslova oca svoga, blagoslova svega roda. Lećela, lećela tica prepela, đe pala tu se raspala. Nekada su svatovi u kući ostajali tri dana, pa da ih se požuri drugi dan po svadbi, pjevalo se: Uputi se stari svate, vrijeme ti je. Popijo si bačvu vina sve do kapljice, a izio brava mesa sve do repice. Šeni su se otisnuli od svake gore, a najviše od one od koje ste vi. U Gornjim selima stihovi otpravljanja bili su sljedeći: Uputi se prvijenče, vrijeme ti je, drži konje osedlane, čekaju tebe, izio si kravu mesa sve do kospice, popio si bačvu vina sve do kapljice, izio si peću kruha sve do korice. Nato su, pak, muškarci otpjevavali: Rekli su nam stari doveče je stati, vina piti dajte, konje ne sedlajte. I vino i čelo sve nam zdravo veselo, veselo! Uz osnovne pjesme, postojao je cijeli niz šaljivih počasnica i pripjevaka, koje su se pripjevale različitim osobama koje su bile dio svatova, a pri opijevanju trpeze. Neke od njih iznesene su u točki 9. primorske svadbe, a velik broj počasnica sa Šipana zabilježio je Andro Murat. Počasnica Kad sam bio ja bez brade zabilježena je u Župi dubrovačkoj i na otoku Mljetu. Jedan od zanimljivih običaja praćen pjesmom je i mljevenje pšenice u žrvnju, što su izvodili mladoženja i mlada u nedjelju osam dana prije vjenčanja. Tijekom toga čina uz pratnju lijerice izvodila se pjesma Šetao se od Budima kralju. Na sam dan svadbe u Orebiću su se izvodile brojne svadbene pjesme, koje su bile i dio obrednih pjesama oko vatri, a to su, primjerice, Izvir voda izvirala, Visoka jele do neba i druge. Mljetske svadbene počasnice i pjesme već u 20. stoljeću gube staru melodijsku strukturu, a neke se počinju izvoditi po uzoru na melodiju budnice Još Hrvatska ni propala.