Tradicijska glazbala • Muzej Linđo

Posebice česti gosti bili su na Festi svetog Vlaha. Zapadne glazbene i plesne tendencije sa sobom su donosili i širili učitelji plesa, skladatelji i glazbenici koji su Dubrovčanima, a osobito dubrovačkoj mladosti, donosili duh europske kozmopolitske kulture i življenja. Veliko značenje, posebice tijekom 15. i 16. stoljeća, imala je i kneževa kapela, koja je svojim glazbovanjem pratila sve važnije događaje i proslave. Nju su činili raznovrsni glazbenici puhači, koji su svirali oboe, primjerice šalmaj – vrstu oboe, od koje su danas na području jugoistočne Europe poznate zurle i sopile (piffaurs, piffaurs tenorista), trublje i trombone (tubicinus, trombonus), žičane instrumente, poput violine ili violončela (sonator), citru, lutnju (lautarius), bubnjeve (tamburlinus, nacharicnus) i harfu (arpa). Visokoj kulturi glazbovanja pridonosilo je i poznavanje velikog broja glazbala, kako onih udomaćenih u europskom glazbenom repozitoriju tako i onih koja su bila neizostavan dio folklora sela. Osim oboa (piffero), kao dio tradicijskoga glazbovanja navode se rozzo piffero, odnosno cornamusa – gajde ili mješnice, zatim frule ili duduke, na kojima sviraju fistulatores, a pretpostavlja se i postojanje gusala. Svirači na tim instrumentima nazivali su se ioculator, glumaz, sonatur.

Bizantska lira bila je tipičan instrument Istočnoga Rimskog Carstva, na kojem se muziciralo od antike do ranoga srednjeg vijeka. Trgovačkim putevima taj se instrument proširio po cijelom Sredozemlju, a prvi mu spomen nalazimo u zapisima perzijskoga geografa Ibn Khurradadhbiha u 9. stoljeću. Najstariji spomen gudaćeg instrumenta u Europi potječe iz 9. stoljeća iz Ewangelienbucha benediktinca Otfrieda, koji pri nekoj svečanosti spominje liru i fidulu, preteču violine. Prvi likovni prikaz lire nalazi se na bizantskom kovčegu od bjelokosti iz 10. stoljeća, koji se čuva u Nacionalnom muzeju Bargello u Firenci. Već u kasnoj antici, u doba Karolinga, putujući glazbenici instrument nalik lijerici, nazvan giga, donijeli su na područje Galije. Iz toga instrumenta razvila se i njemačka Giga, a njezin naziv u obliku Geige prenesen je i na rane oblike violine. Giga se proširila u Englesku, Norvešku, Dansku i na Island. U Francuskoj se u 16. stoljeću također svira na gigi, giguei ili gigotu, a taj naziv glazbalo je dobilo zbog svojeg oblika ovčjeg ili kozjeg buta. Naziv gigue, giga, jig označivao je i živahan narodni ples, posokočnicu, prvotno divlji i brzi solistički ples, koji se poslije u baroku formirao kao parovni stilski ples u 3/8 ili 6/8 mjeri. U Francusku je stigao u 17. stoljeću s područja Irske i Britanskih otoka, gdje se plesao u 15. stoljeću, a bio je poznat i u sjevernoj Europi; u Italiji se spominje kao giga. Pretpostavlja se da je naziv plesa proizišao iz naziva glazbala, iako se čini vjerojatnijim da je naziv starijeg podrijetla. Njegov korijen nalazimo u protoindoeuropskoj riječi *gʰeiǵʰ-, *gʰeigʰ- u značenju zijevati, zjapiti, čeznuti, željeti, u protogermanskom *gīganą, kretati se, željeti, i u starovikinškom, treperiti, kretati se brzo, čime se naslućuje simboličan odnos plesa s obrednim elementima općepučkog svjetonazora, kojim se tumače dinamični procesi elemenata u prirodi, ciklične smjene, plodnost i rodnost, te prizivaju obilje i blagostanje. Slične plesove za plodnost možemo pronaći i u Hrvatskoj.

Iako bismo mogli pretpostaviti da je današnja lijerica dubrovačkog kraja glazbalo koje na tom području u kontinuitetu nasljeđuje bizantsku liru, takav zaključak nije opravdan. Bizantska lira mogla je doći i do istočnog Jadrana, na područje pod vlašću Bizanta, no i tada bi to bilo samo u urbanim sredinama, bez snažnijeg odjeka u glazbenoj tradiciji ruralne sredine. Pojavi lijerice na Jadranu stoga prethodi nešto kasnija pojava rebaba i rabela, koji stižu s istoka, a na Jadranu, odnosno, u Dubrovniku ona se pojavljuje tek u 18. stoljeću.

U ranom srednjem vijeku iz arapskih zemalja preko Španjolske i Portugala stiže žičani instrument rabab, od kojega se razvio srednjovjekovni rebok koji se proširio zapadnom Europom. S druge strane, na područje jugoistočne Europe s istoka je preko Grčke stiglo glazbalo rabel, koje se zatim razvilo u glazbalo lijericu, koje danas poznajemo. Slijedom toga, razvila su se i dva načina izvođenja glazbe na tom instrumentu: prvi je taj da se glazbalo svira u rukama, a drugi da se svira tako da je postavljeno na koljenima ili među njima. S obzirom na tehniku izvođenja glazbe u Europi u 15. stoljeću, jasno se razlikuju lira da braccio (tal.) i lira da gamba (tal.), odnosno Geige (njem.) i Kniegeige (njem.). O tome da su u Dubrovniku bila poznata oba ta instrumenta svjedoče nam i ukrasi u maloj plastici: jedan u obliku nadvratnika u gornjem dijelu Boškovićeve ulice, na kojem je prikazan svirač koji glazbalo drži naslonjeno o rame, i drugi u dijelu kapitela dvorišnog stupa u jednom od ljetnikovaca, na kojem je prikaz glazbala naslonjenoga na koljeno.

Već krajem 19. stoljeća lijerica postaje predmet istraživanja etnologâ i muzikologâ, primjerice Čeha Ludvíka Kube i hrvatskog muzikologa Franje Kuhača. U prvoj polovini 20. stoljeća lijericu istražuju etnomuzikolog Božidar Širola te etnolozi Milovan Gavazzi i Branimir Gušić, a u drugoj polovini istoga stoljeća etnomuzikolog Stjepan Stepanov, etnolog Andrija Stojanović i etnokoreolog Ivan Ivančan. Vrijedan prilog je i knjiga Lijerica dubrovačkog kraja, autora Đorđa Begua, glazbenika i dugogodišnjeg člana Folklornog ansambla Linđo, predstavljena 2017. godine.

U široj dubrovačkoj okolici (Konavlima, Župi dubrovačkoj, Dubrovačkom primorju, na poluotoku Pelješcu, u Neumu, Kleku i na otocima Mljetu i Lastovu) lijerica se svira i danas, i dio je žive lokalne tradicije. Prema dostupnim zapisima, saznaje se da se nekada svirala i u Boki kotorskoj, na Makarskom primorju, okolici Splita te na Elafitskim otocima, Korčuli, Braču, Hvaru, Visu, Lošinju, Rabu, Olibu, Silbi i Krku. Iako je riječ o tradicijskom glazbalu koje je ponajprije pratnja plesnoj izvedbi, u pojedinim prigodama zabilježena je i kao pratnja vokalnoj izvedbi, i to najčešće u nedostatku starijih gusala. Naziv lira ili lirica prevladao je na prostoru sjevernog Jadrana, a na južnom dijelu očuvao se naziv lijerica ili lijera. Osoba koja je udarala ili zvonila u lijericu nazivala se liričar, lijeričar, glumac, sinjatur, sonatur ili šondaur (suonatore). Prema bilješci češkog etnologa i muzikologa Ludvíka Kube s kraja 19. stoljeća, i prema zapisu Franje Kuhača, postojao je i naziv vijalo, no on se prvotno odnosio na samo gudalo. Ipak, pretpostavlja se da je taj naziv pokušaj formalizacije glazbenog nazivlja i da nije bio utemeljen u tradiciji. Materijal za izradbu lijerica ovisio je o dostupnosti drvene građe, a izrađivala se iz jednog komada drva oraha, duda, klena, smreke ili masline, no ipak najčešće od javora. O kvaliteti i vrsti drva ovisio je i sam zvuk izrađene lijerice, a kao nepisano pravilo ustalilo se shvaćanje da je najbolje drvo ono koje je odrezano u visini od 80 centimetara od zemlje sa što manjom primjesom bjelike. Iako se nikada nije moglo jasno odrediti kakav će zvuk imati izrađena lijerica, vrsni su majstori na temelju svojeg iskustva uvijek nastojali izvući ono najbolje iz materijala koji su im bili dostupni. Nakon što su iz komada drva izdijeljani kruškoliki vrat i trupina, odnosno nakon što je izdubljeno korito ili kutlača, lijerica se odlagala u mekinje, slamu ili piljevinu do dva mjeseca i više, kako bi se osušila, nakon čega se pristupalo daljnjoj doradbi. Vrh lijerice nazivao se glava, a istak iznad glave, ako je postojao, nazivao se nadglavica. Osnovni oblik glave lijerice bio je trokut, zatim krug, a oblik glave nalik cvijetu s laticama razvio se u mjestima Dubrovačkog primorja koja su bila bliže Dubrovniku. U tom cvjetnom ukrasu pojedini su autori prepoznali vijolicu (ljubičicu) ili lijer (iris, ljiljan), koji su zatim povezivali sa samim glazbalom i njegovim nazivom. Takvo objašnjenje naziva tek je dio pučkih asocijacija bez utemeljenosti na znanstvenim činjenicama. Glava lijerice drugdje na Jadranu imala je različite oblike i bila je posebno dekorativno ukrašena – takvi primjeri zabilježeni su na Lošinju, Korčuli i Hvaru. Na Lošinju je Božidar Širola zabilježio četvrtastu glavu sa zaobljenim uglovima, koja je bila velika kao donji dio korpusa. Na Korčuli i Hvaru glava je također bila nešto veća nego u dubrovačkom kraju, najčešće okrugla i ukrašena nazubljenim rubom s istaknutom ukrasnom nadglavicom, a u manjoj mjeri postojale su i posebno razvijene forme, poput ptičje glave ili lista (akanta?) u Istri. Na glavi lijerice nalazila su se tri ključa (kavije), postavljena u trokut, od kojih je onaj srednji postavljen nešto više od ostalih dvaju. Ključevima su se natezale tri žice (strune), prvotno izrađene od sukanih osušenih ovčjih, katkad i od mačjih crijeva, a s vremenom su se rabile i violinske e, a ili d žice, deblje plastične žice (flaksa ili pandivjere, poput one za rekete), koje su davale tup mukli zvuk, ili čak čelične ili bakrene telefonske žice tihog i reskog zvuka. Srednji ključ je najudaljeniji i na njemu je nategnuta bas žica, koja daje najniži i ujedno ležeći ton, bordun. Prva žica ugođena je za kvintu više od srednje, naziva se kantin, i na njoj se izvodi melodija. Treća žica ugođena je za kvartu više od srednje žice, odnosno ton niže od prve žice i naziva se sekondo. Ta se žica katkad pri sviranju koristi za izvedbu specifičnih tonova, ali u osnovi zajedno s bas žicom čini ritmičku potku izvedbe. Uz to, ritam se održava i udarcima desne noge, nekada o pod, a poslije i o metalni ili drveni podložak – klepetušu. Na temelju kazivanja Franje Kuhača, u Splitu su nekada za tri žice lijerice postojali i nazivi cvrljuga, brenče i bučilo. Ispod glave lijerice nalazi se vrat lijerice, a zatim trupina, koja se sastoji od korita te poda ili podstrunika koji ga pokriva tankom jelovom ili smrekovom daskom, pričvršćen ljepilom, kolom ili čavlićima, i na kojemu su se u donjem dijelu nalazile dvije polukružne glasnice – odušci u obliku slova C, odnosno D, tzv. oči od lijere. Na mostić između dvaju odušaka postavlja se konj, konjić ili kobilica, drveni ili koštani četvrtasti umetak konkavnog hrpta, kojega podupire drveni štapić, rezonator – duša, kojim se kobilica oslanja o dno korita i omogućuje snažniju apsorpciju i prijenos vibracija i titraja, odnosno dobru rezonanciju zvuka. Lijerica završava malenim istakom, nožicom – repom, noscem, o koji se zakvači žabica, duša ili dušica (žičnjak), maleni plošni umetak u obliku trapeza, izrađen od metala, drva ili kože, u kojemu su utisnuti krajevi žica. Uobičajena veličina lijerica varira od 50 do 53 centimetara, i takve lijerice nalazimo u priobalnom području, a one nešto manjih dimenzija, prilagođene sviranju u hodu, nalazimo na otocima (Lastovu, Mljetu, Hvaru, Braču). Širina je varirala oko 15 centimetara: najuži dio vrata bio je širok 5 cm, a glava oko 12 cm. Uobičajena dubina korita od glasnjače – poda, podstrunika do dna bila je 6 cm. Zvuk se dobiva povlačenjem gudala – gundala, gundila ili arketa preko struna, tako da se ono uvijek povlači preko dvije žice (prva – druga, druga – treća). Laganim pomakom lijerice svirač istodobno ostvaruje doticanje druge i treće žice, bez velikih i nezgodnih pokreta gudalom. Gudalo se izrađivalo od različitih vrsta drva, najčešće od smrekovine ili drenovine. Moglo je biti izdijeljano, ili se izrađivalo od rašljaste grane, s tim da je jedan kraći izdanak služio kao držak. Duljina gudala trebala je biti jednaka duljini lijerice od gornjeg ključa do dna, bez repa. Na gudalu se nalazio snop struna, napravljenih od konjskog repa, postavljenih labavo, a svirač bi, zatežući strune stiskom malog prsta ili prstenjaka desne ruke na kraju gudala, određivao jačinu zvuka. Kako ne bi oštetio prste pri zatezanju strune na gudalu, svirač ih omata platnom ili njime omata donji dio strune. Nikada se nisu koristile strune od kobiljeg repa, jer se držalo da ona mokri po njemu, pa su strune zbog toga bile slabije kvalitete i davale manji otpor, odnosno slabiji zvuk. Strune gudala mažu se borovom smolom. Lijerica se pri sviranju držala na lijevoj natkoljenici, a gudalo se preko žica povlačilo na dva načina – pram sebe i osebe, pri čemu je prvi način sviranja stariji. Smještaj prstiju na prvoj žici bio je u prirodnom rasponu, bez velikih razmaka, a melodija se dobivala sviranjem svih prstiju, uključujući i palac, koji je zbog svojeg položaja jedini zahvaćao treću žicu – sekondo. Melodija se izvodila dodirivanjem žice zanokticama, člancima prstiju ispod prvog zgloba ili, pak, pritiskom žice jagodicama sa strane, pri čemu su prva dva načina sviranja starija. Katkad se sviralo i na drugu žicu, i to isključivo jagodicama prstiju. Ipak, najzastupljenije je bilo sviranje trima prstima na prvoj žici – kantinu.

Uz lijericu su se izvodili brojni plesovi. U Dubrovačkom kraju najpoznatija je poskočica ili linđo, zatim polka, mazorka i drugi plesovi. Na Braču i Visu uz pratnju lijerice izvodili su se plesovi tempeto, monfrina, cicliana, mazorka, versovieno, strada ferrata, polka, traškun, valcer, vilot, šotiš, konseo, bela roža, marmontin, livačić, rešolje. U Nerežišćima na Braču lijerica je služila i kao glazbalo uz koje se pjevalo ili se na njemu samo izvodila glazba. Na otoku Mljetu također je zabilježeno pjevanje uz lijericu, a na širem dubrovačkom području postojalo je i pjevano oponašanje sviranja na lijerici, tzv. dirlikanje. Na Rabu su ostali zabilježeni i šaljivi stihovi o ženskoj lijeričarki starici Nini, koje je zabilježio Božidar Širola: Stara Nina liru svira i od dece šoldi hini ili Gun, gun, staroj Nini patakun. Slične pjesmice o sviračima koji su zvonili u liru na otoku Braču zabilježio je i etnolog Milovan Gavazzi, koji također navodi i slijepu lijeričarku iz Nerežišća.

Lijerica nije samo obilježje jadranske glazbene kulture. Nalazimo ju u južnoj Italiji u Kalabriji, u Grčkoj na otocima Kreti, Dodekanezu, Eubeji, Lemnosu, Ikariji, Skyrosu, u sjevernoj Traciji, na otoku Skopelosu, u Lakoniji, Tesaliji, te na Samotraki, gdje, kao i na Cipru, više nije u uporabi. Potom je nalazimo u Makedoniji, Bugarskoj, Ukrajini i Rusiji. U Grčkoj lijericu nalazimo pod nazivima lyra, lyraki, lyura. Postoje dva tipa lijerice, a jedan od njih je kretska lira, koja je vrlo slična dubrovačkoj, osim što umjesto jedne rupice na stražnjoj strani korita ima tri rupice. Takve lire mogu biti i manjih dimenzija, primjerice lyraki, slična bizantskoj liri, koja se koristila za pratnju plesu, zatim vrontolyra, koja se zbog svojeg zvuka često koristi kao pratnja pjesmi, te obična lira, koju i danas nalazimo u širokoj uporabi na otoku. Drugi tip grčke lire je kemenče – lira ili pontska lira, lira istočnog Sredozemlja i Male Azije. Nalazimo ju oko Crnog mora, u Turskoj, Iranu, Armeniji, a naziv je dobila po perzijskoj riječi za mali luk (gudalo) – kamančeh. Ta se lira proširila Grčkom nakon Grčko-turskog rata 1922., kada ju prenose iseljenici iz Kapadocije. Vjerojatno je zato i Carl Sachs naziva türkische Geigen. Ona se ugađa u kvartama A-E-H. Svira se tako da se drži između koljenâ, kao naše gusle, a može imati kruškoliki oblik ili oblik kutije. Takve lire na području Makedonije bile su trožičane ili četverožičane i ugađale su se u kvartama A-E-H, a lire sa šest žica su novotvorevine i pojedinačni pokušaji razvijanja instrumenta. U Makedoniji je taj instrument kruškolikog oblika i najčešće ima tri žice, gdjegdje četiri, a lira s pet žica suvremena je modifikacija. Upravo tamo zabilježeno je i iznimno bogatstvo različitih naziva kojima se opisuje spomenuti instrument – gusla, gagalo, dzukalo, dzigulica, cigulka, ćemene, kemanče, kemenče, kemene, lira, vidulica, vigulica, viguljica. Ova tri posljednja naziva možda su nastala od riječi fidula. Za razliku od dubrovačke lire, koja ima jednu rupicu na najistaknutijem stražnjem dijelu korita, kemenče – lira može imati od jedne do pet rupica na glasnjači, odnosno s prednje strane lire. Kako navodi Milovan Gavazzi, svirala se u okolici Ohrida, Kruševa, Prilepa, Velesa, Svetog Nikole i Kumanova, ali i drugdje. U Magarevu u blizini Bitolja taj se instrument nazivao i lira. Svirači su se nazivali guslari, gagaldžije, dziguličari, cigulari, viguličari, ćemendžije i liradžiji. Kemenče – liru nalazimo i u Bugarskoj pod nazivima g'dulka, d'nilka, divolkja, viulec, kemene, lauta, cigulka. Pojedine glave bugarskih lira ukrašavane su ljudskim glavama koje su sačuvale oblik prvotnog trokuta, a slične antropomorfne ukrase, kao i ukrase u obliku ptičjih glava nalazimo i u Grčkoj. Zabilježeno je nekoliko načina štimanja lijerice i kemenče – lire: jadranski – A-D-G / E-A-D (Slansko primorje), H-E-A (Komiža), grčko-kretski G-D-A / A-D-A / A-D-G, grčko-tracijski D-A-D, makedonski F-C-G / G-C-F, bugarsko-gabrovski A-A-E, bugarsko-tracijski A-E-A, bugarsko-lingurski (ciganski) A-E-D.

Lira i kemenče – lire imaju niz zajedničkih odrednica – izgled, način sviranja, naštimavanja triju osnovnih žica. Pa ipak, ako liru možemo držati levantinskim ili istočno-mediteranskim tipom glazbala, tada možemo tvrditi, kako i sam Milovan Gavazzi zaključuje, da se kemenče – lira razvijala odvojeno, pod utjecajem Turaka i Grka, spajajući elemente starih gusala i lire. Veličina kemenče – lire bila je jednaka liri, imala je nešto dublje korito, a svirala se naslonjena na koljeno ili na butinu malo iskoračene lijeve noge.

Gusle, gusli, staro su žičano glazbalo kruškolikog oblika, najčešće s jednom žicom (postoje i gusle s dvije žice kod ličkih Bunjevaca i u Vojnoj krajini), za koje se pretpostavlja da je na područje jugoistočne Europe stiglo sa slavenskim seobama u 7. stoljeću. Naziv dolazi od staroslavenske riječi gosl u značenju žica, a praslavenski korijen *gǫdsli označuje gudalo. Gusle su, kao i lijerica, izrađene od jednog komada drva, najčešće javora, oraha, duda, jasena ili klena. Sastoje se od glave gusala, drška s ključem – kavijom, kuvijom, kličkom, obrtačem, zavijačem, jedne žice – strune, štrunje, varljače – korita, lame, kože s perforacijama, popela, konja, kenjca, opute s jednom ili dvjema zategama, te od gudala – gundala, gundila. Gdjegdje se, kao u Župi dubrovačkoj, ukrašavala i sama drška geometrijskim motivima, a glava gusala uobičajeno je bila izvedena u obliku glave jarca, kozoroga – glava od divojarca (Mljet), konja ili dvostukog konja, a rijetko u antropomorfnom obliku. Na guslama je napeta jareća, janjeća, zečja, katkad i pseća koža, a Stepanov je zabilježio i primjer napete kože od ribe sklat žutan, tzv. sklač u Konavlima. Na prednjoj strani, na koži, popelu, nalazi se od 3 do čak 12 rupa, glasnica, razmještenih u različitoj formaciji, najčešće križnoj, a na stražnjoj strani korita je jedna rupa, koja je mogla biti i u obliku zvijezde ili križića. Ispod rupa u prednjem donjem dijelu gusala, na popelu, nalazio se konj preko kojega prelazi struna, što omogućuje prijenos vibracija na kožu koja služi kao rezonator. Popelo je rubom prednje strane korita pričvršćeno drvenim kolčićima. Oputa ili zatege pričvršćivale su se za maleni rep na kraju gusala. Gudalo je izrađeno od prirodno zakrivljene grane drveta, na koju je postavljen snopić od 40 i više dlaka konjskog repa – strune, štrunje. Žice na gudalu prije samog sviranja mazale su se borovom smolom. Dužina gusala bila je veća od lijerice, od 60, 70, pa i više centimetara, širine oko 18 do 25 cm, dubine korita od 6 do 8 cm. Na guslama se gusli ili gundi tako da se uz potezanje gudala po žici prebire po njoj postrance s jagodicama prstiju, pri čemu su se uz početni nulti ton same strune dobivala još četiri osnovna tona. Gusle se sviraju u sjedećem položaju s prekriženim nogama, stisnute između koljenâ ili naslonjene na butinu lijeve noge.

U tradicijskoj kulturi gusle su bile glazbena pratnja epskim junačkim pjesmama koje su najčešće izvodili muškarci, iako su zabilježeni i primjeri guslarica. Za razliku od lijerice i kemenče – lire, usmena kazivanja svjedoče da su gusle često svirali slijepi guslari, zarađujući time osnovna sredstva za život. Pjevanje uz gusle, osim osnovne teme, započinjalo je pripjevkom ili napjevkom koji je mogao biti šaljiv, pa se tako u dubrovačkom kraju očuvao i stih: Gusle moje na vama je buža, jao ženi koja nema muža! Gusle se spominju i u narodnim poslovicama i uzrečicama, poput Kola pelješka, a gusli primorske. Na području Hrvatske gusle su bile najrasprostranjenije u Dalmaciji, te u Hercegovini. Tako se razlikuju hercegovački tip gusala s visoko postavljenim žicama, dubrovački tip gusala s nisko postavljenim i dužim žicama, te ovalni bosanski tip gusala. Hercegovačke su, za razliku od dubrovačkih, imale i nešto pliće korito. Brojnim migracijama gusle su iz zaleđa pristizale i na otoke, koji su postajali guslarska središta, poput Mljeta, Korčule, Brača i Hvara. Posebno razvijena tradicija postojala je u Gornjoj bandi u Konavlima, u okolici sela Dunave, potom u Brgatu i selima Postranja u Župi dubrovačkoj, te u pograničnim selima Dubrovačkog primorja. Nekolicina etnologa i muzikologa istraživala je gusle na dubrovačkom području. Među njima treba istaknuti Branimira Gušića, Milovana Gavazzija, Milka Matičetova, Stjepana Stepanova i Ivana Ivančana.

Mješnice pripadaju najstarijim aerofonskim tradicijskim glazbalima na našem području. Sviraju se još u Bosni i Hercegovini te u Crnoj Gori. Balthasar Hacquet u svojem djelu Slika i opis jugozapadnih i istočnih Slovenaca, Ilira i Slavena iz 1801., opisuje morlačko kolo parova u dalmatinskom zaleđu, tzv. skočigori, koje se pleše uz mješničara, kozla, kako ga on naziva, vjerojatno zbog kozje mješine od koje su izrađene mješnice. Osim naziva mješnice, na Jadranu prevladavaju nazivi mih i diple, a u dubrovačkom kraju (osim Pelješca) koristi se naziv mijeh. Uz mješnice, u istočnoj Slavoniji susrećemo drugi tip sličnoga glazbala, nazvan gajde, a u zapadnoj Slavoniji, kao i u Bilogori i Podravini, dude. Mješnice se sastoje od prebiraljke, kutla, puhaljke i mješine. Prebiraljka, svirala, ima dvije cijevi, izdubljene u istom komadu drva. Svaka cijev ima svoj pisak, izrađen od bazge, te rupe, škulje, a cijela je prebiraljka utaknuta u drveni dio, kuto, oglavinu, koji je spojen s mješinom. Mješina se dobiva štavljenjem kozje ili janjeće kože. Putem cijevi od trstike, puhaljke zvane kanela, dulac, zrak se upuhuje u mješinu, a potom se njezinim pritiskanjem ispod pazuha ispušta u kuto, odnosno prebiraljku, potrebna količina zraka za proizvodnju zvuka. U hrvatskoj tradicijskoj glazbi zabilježeno je nekoliko tipova mješnica, koje se razlikuju s obzirom na raspored i broj rupa na dvjema cijevima svirale. Hercegovačke diple, odnosno mih, imaju jednak broj rupa na obje cijevi, to jest 6 na desnoj i 6 na lijevoj cijevi, a pelješki mih ima 6 rupa na desnoj i 4 rupe na lijevoj cijevi, i nešto je mlađi od hercegovačkoga. Dalmatinski mih ima 6 rupa na desnoj i samo 2 na lijevoj strani svirale, i najrašireniji je oblik mješnica. Na otoku Rabu pojavljuje se mih kojemu je raspored rupa na svirali obrnut, pa su na desnoj strani svirale 2, a na lijevoj strani 6 rupa. Mih na otoku Susku ima 5 rupa na desnoj, 3 rupe na lijevoj strani, što upućuje na to da se taj oblik mijeha razvio iz šurli. Istarski mih noviji je oblik miha, koji na desnoj strani ima 3 rupice, a na lijevoj strani 5 rupica s jednim praznim poljem između treće i četvrte rupice. Osim pelješkog miha, na dubrovačkom području posebnost je i konavoski mijeh, koji ima 6 rupa na desnoj i 3 rupe na lijevoj strani. Kanela je izrađena od trstike, kuto od drva izrezbaren je i ukrašen stiliziranim prikazom starca s bradom ili dugačkim brkovima, a izbojci mijeha (osim kutla) skupa s kanelom ukrašeni su pletenicama imbrišim svile. Za razliku od konavoskog mijeha, hercegovački, dalmatinski i mih s Pelješca ukrašeni su i kljovama ili rogovima, te imaju rotačku, izrezbareni kružni poklopac na zadnjem otvoru mješine. Sve do jače afirmacije lijerice mijeh je bio tradicijsko glazbalo koje je pratilo kolo i sva društvena zbivanja u selima dubrovačkog kraja. U Konavlima se uz pratnju mijeha sve do polovine 20. stoljeća izvodilo potkolo, a poslije je njegovu ulogu preuzela lijerica. Prema kazivanjima ljudi, uz mijeh se plesalo sporo i skladno, a uz lijericu žustro i mahnito. Na Pelješcu je mijeh bio neizostavan dio glazbene pratnje pokladnog Kola Bijelih maškara, a na Korčuli je pratio izvedbu kumpanije i mostre.

Svrdonica je bila jednocijevna drvena ili koštana svirala dužine od 25 do 33 cm, s prstohvatom od 5 rupa ili 6, škulja, izrađena od kosti orla ili bjeloglavog supa, koji je nekada prebivao i na dubrovačkom području. Za izradbu se koristila deblja trstika ili grana bazge, zovine, odnosno nožna (tibiotarsus) ili krilna (ulna) kost ptice. Ptičja kost je bila šuplja i laka, a drvenu sviralu trebalo je izdubiti. Nakon dubljenja prebiraljke, svirale, izrađivali su se usnik i rupe za prebiranje, škulje, koje su se bušile ili palile. Svrdonice izrađene od kosti ukrašene su rezbarijama sa solarnim ili florealnim motivima, najčešće na području oko rupa, a gdjegdje su zapisani i ime vlasnika, godina izradbe, ili ime čovjeka koji je ubio pticu. Svrdonice od drveta bile su manje ukrašene, a obično i bez ukrasa. Svirala se drži u horizontalnom položaju, s palcima obje ruke ispod i s jednim malim prstom, a ostalim se prstima pokriva pet rupa (ako postoji šesta rupa, ona se ne pokriva). Udaljenost među rupama bila je jednaka debljini (širini) palca, a s obzirom na to da palci nisu jednake širine kod svih ljudi, svaka svrdonica ima svoje tonalne specifičnosti, od netemperirane do modusa temperirane glazbe. Najdublji ton dobiva se pritiskom svih pet rupa, a najviši, slobodnim puhanjem u sviralu bez pritiskanja rupa. Svirači izvode melodijske strukture od 3 do 4 tona, a izvedba svih 6 tonova nešto je teža, jer je potrebno kontrolirati protok zraka, pa se pojavljuju alikvotni tonovi. Ipak, prepuhani tonovi obilježje su svrdonice. Ona je služila za slobodno izvođenje glazbe na paši ili u trenutcima razonode, a rijetko je, u nedostatku drugoga glazbala, poslužila i kao pratnja plesu. Drvena svrdonica svirala se u Dubrovačkom primorju, Župi dubrovačkoj i u Konavlima, a ona koštana najčešće se koristila u Konavlima i gdjegdje u Župi dubrovačkoj. Uz rijetke primjerke koštanih svrdonica u muzejima, nekoliko njih nalazimo sačuvane kao obiteljsko naslijeđe u selu Komaji u Konavlima.

Osim spomenutih glazbala, tradicijska kultura dubrovačkog kraja poznavala je i ona jednostavnija, popout dvojnice, dvogrle, koja je na desnoj strani imala četiri rupe, a na lijevoj tri i jedinke. Od membranofonih tradicijskih glazbala koristili su se tamburin i def. U crkvenom kalendaru za obrede Velikog tjedna koristila se klepetaljka, škrebetaljka, u dubrovačkoj okolici zvana čegrtalo ili zvrčoka, a u Cavtatu se kao uvodni dio Pijeća, izvedbe pjesme U sve vrijeme godišta na polnoćki, koristila malena glinena ptičica s vodom – zviždak, koja je najavljivala radosnu vijest. Djeca su u proljeće izrađivala posebnu malu frulu – zviždak od kore mladog jasena, dugu nekoliko centimetara. Za njezinu izradbu bilo je potrebno na nekoliko centimetara od vrha grančice jasena napraviti krug tako da se zareže samo kora. Zatim bi se drškom nožića ili drvenim štapićem udaralo po kori istodobno lagano okrećući grančicu. Pri tom činu u Imotici su djeca izgovarala pjesmicu: Oskoč kora sa drveta kao koža sa janjeta / jareta. Tebi drvo, meni kora. U Gabrilima u Konavlima izgovarali su sljedeću pjesmicu: Oskoč kora sa drveta kano miši sa jareta, pušti bako sok sok pomogo te dragi Bog! Kora bi zbog udaranja pustila sok, pa bi se odvojila od drveta te skinula. Uži završetak doradio bi se kao pisak te bi se u njega puhalo. Osim zviška, od jasena se izrađivala i nešto veća svirala. U Orebiću su pastiri uoči Svetog Jurja izrađivali sviralu od jasena na kojoj su svirali rano u svetačko jutro da se vješticama zasiri mlijeko. Kao rekvizit za komuniciranje na daljinu rabio se metalni lijevak – špijerlica, koju su koristili mlinari pri pozivanju na meljbu. U svečanim prilikama kao izraz veselja stvarala se buka pucnjima iz kubura, kubura veselica, kao i iz mužara, maškula, malih željeznih naprava – cijevi domaće izradbe. Slično tomu, djeca su pucala s ključima, najčešće o pokladama i o Novoj godini, starim dotrajalim ključevima čije bi cijevi napunili barutom, a zatim udarali o zid kako bi se začuo prasak.

1. IEF foto 218, Svirač na mijehu Mijo Novak, Čilipi, Tošo Dabac, Institut za etnologiju i folkloristiku

2. Svirač lijerice, Doli, okolica Dubrovnika, 1951., Etnografija, blagdan i svagdan hrvatskog puka, 1998.

3. Svirač na lijerici iz Osojnika kraj Dubrovnika, snimio Zvonko Ljevaković

4. Svečana muška nošnja iz Dubrovačkog primorja - lijeričar, Narodne nošnje Hrvatske, 1975.

5. Lijeričar, Osojnik, Elsie Ivancich Dunin, 1973.

6. Dalmatinski guslar pjeva pjesmu Boj na Kosovu, Album Nikole Arsenovića, 1870-ih, Etnografski muzej u Beogradu

7. Guslar iz okolice Dubrovnika, razglednica, 20. st.

8. Gusle s otoka Mljeta, crtež Zdenke Sertić, Branimir Gušić, Gusle i lijerica na Mljetu, 1932.

9. Gusle iz Konavala,Etnografija, blagdan i svagdan hrvatskog puka, 1998.

10. Svirač u svrdonicu, Konavle, Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije, 1975.

11. Svirala od orlove kosti, Svrdonica, Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije, 1975.

12. Lijerica s područja Dalmacije, Etnografski muzej u Zagrebu

13. Shematski prikaz lijerice s otoka Mljeta, crtež Zdenka Sertić, Branimir Gušić, Gusle i lijerica na Mljetu, 1932.

14. Karta rasprostranjenosti kordofonih glazbala, Tradicijska narodna glazbala Jugoslavije, 1975.

15. Guslar s otoka Mljeta, Branimir Gušić, 1930-ih