TEST
Tradicijska kultura Dubrovnika i okolice

Tradicijska kultura širega dubrovačkog područja oblikovala se u zoni miješanja dvaju kulturnih areala – dinarskoga i sredozemnoga, odnosno dinarske i jadranske etnografske zone. Na ovom uskom prostoru nekadašnje Dubrovačke Republike obala i zaleđe vješto se nadopunjuju i isprepleću. Upravo ovdje Sredozemno more ulazi duboko u kopno, približavajući ga obalama, upravo onako kako to u svojim djelima opisuju francuski povjesničar Fernand Braudel ili hrvatski pisac Predrag Matvejević

Konavoka-u-narodnoj-nošnji-veze,-Konavle,-Agencija-za-fotodokumentaciju---Zagreb,-Duvstan,-C575-5,-1960-ih-1
Konavoka-na-magarcu,-Duvstan---Dubrovnik,-snimio-I-1
Župka-na-povratku-s-place-u-Dubrovniku,-Zadružna-knjiga---Beograd,-snimio-M-1
Župke-u-narodnoj-nošnji-na-povratku-s-place-u-Dubrovniku,-Generalturist-Zagreb---Fotoslužba,-izdanje-Atlas,-Dubrovnik,-8148,-1960-ih-1
Župljani-s-magarcem-na-putu-prema-gradu,-Združna-knjiga---Beograd,-snimio-M.-Mrđanov,-2113,-1960-ih-1
Povratak-Župke-s-place-u-Dubrovniku,-1950-ih-1
Pastir-iz-Župe-sa-stadom-ovaca-iznad-Dubrovnika,-1930-ih-1
Konavoska-narodna-nošnja,-Dubrovnik,-Turistkomerc,-Zagreb,-1970-ih-1

Konavoka u narodnoj nošnji veze, Konavle, Agencija za fotodokumentaciju Zagreb, Duvstan, C5755, 1960-ih

Konavoka na magarcu, Duvstan - Dubrovnik, snimio I. Medar, Čilipi, Konavle, 1960-ih

Župka na povratku s place u Dubrovniku, Zadružna knjiga - Beograd, snimio M. Mrđanov, 2110, 1960-ih

Župke u narodnoj nošnji na povratku s place u Dubrovniku, Generalturist Zagreb - Fotoslužba, izdanje Atlas, Dubrovnik, 8148, 1960-ih

Župljani s magarcem na putu prema gradu, Zadružna knjiga - Beograd, snimio M. Mrđanov, 2113, 1960-ih

Povratak Župke s place u Dubrovniku, 1950-ih

Pastir iz Župe dubrovačke sa stadom ovaca iznad Dubrovnika, 1930-ih

Konavoska narodna nošnja, Dubrovnik, Turistkomerc, Zagreb, 1970-ih

Čak i tvrda dinarska stamenost i divlja ljepota ovdje je popustila pod lepršavim i blagim oblicima juga. S druge strane, sjevernjačka kultura Slavena i južna kultura Romana (Bizanta) pomirile su se u ljepoti Dubrovnika. I dok su u 6. i 7. stoljeću bezpismena slavenska plemena naseljena u zaleđu, sa brdskih kosa Srđa sa sumnjom promatrala čudesni kameni grad, kolijevku kulture, vjere i pismenosti, od ranog srednjeg vijeka, kada su pokršteni, te su se dvije kulture jedna drugoj postale par. Laus na kamenitoj stijeni poluotoka dobio je parnjaka u naselju Dubrava, preko morskog tijesnaca, istog ono koji će kasnije, zatrpan, postati mjesto sjedinjenja, ishodište novog grada ali i najljepša ulica Jadrana – Stradun.

Pretpostavlja se da su doseljeni Slaveni od romaniziranih Ilira, Pelereja i Ardijejaca, usvojili nekoliko kulturnih elemenata. U prvom redu to je gradnja u kamenu ili suhozidna gradnja međa, podzida, kućerica ili kućarica, pojila, lokvi i drugih sličnih zdanja. Slaveni su svoje nastambe, do tada gradili isključivo od zemlje i drva a okruživali su ih palisadama. Zanimljivo je da su slične palisade okruživale i dio Pustijerne prije izgradnje zidina. Osnovna sirovina za izradu odijeće Ilira bila je vuna, koja je do 20. st. bila prepoznatljivi element dinarskog tradicijskog odijevanja. Uz to se iz jednog od osnovnih odijevnih predmeta kasne antike - tunice dalmatice razvila duga ženska dinarska košulja, dok se iz japodskih oglavlja razvila crvenkapa djevojke. Od lokalnog stanovništva doseljenici su usvojili i polunomadsko ili transhumantno stočarenje, koje je karakteriziralo sezonsko izdizanje i spuštanje stoke na ispašu i boravak u improviziranim naseljima selištima ili katunima. Stočari iz zaleđa u zimskim su mjesecima svoju stoku dovodili na zimovanje u toplije župske krajeve u Konavlima, Župi i Dubrovačkom primorju. Preuzimanjem vlasti, Dubrovačka je republika ograničila migracije stočara u prvom redu zbog osiguranja granica i nadzora nad teritorijem.

Slijedom istog, odmah po kupnji Dubrovačkog primorja i Konavala izdala je i zabranu gradnje čvrstih objekata uz granicu, dopuštajući samo suhozidnu gradnju pokrivenu slamnatim krovovima ili pločama. Oblaganje kuća s krećom Dubrovačni su zadržali kao isključivo svoju povlasticu, a specifične kupe kanalice dubrovačkog kraja izrađivale su se u Kuparima u Župi dubrovačkoj i u Kuparicama u Konavlima. Zabilježeni su i pojedini primjeri organiziranog doseljavanja vlaškog stočarskog stanovništva na granična područja u Konavlima i Župi, što je poduzimala Dubrovačka republika, dajući im zemlju i određene pogodnosti kao zamijenu za čuvanje granice. U toponimiji sela do danas su ostali tragovi stočarskog života ali i pojedini vlaški i ilirski toponnimi. Najviše stoke bilo je u brdskim selima Konavala i Dubrovačkog primorja, ali i na otoku Mljetu. Za vrijeme ljetnih mjeseci sitnu stoku su napasali na planinskim pašnjacima, a zimi u polju i dolinama u nizini. Župljani su svoju stoku napasali na obližnjim padinama brda.

Neka od sela svoju su stoku ljeti davali u Hercegovinu u najam tj. napolicu kojom je čuvar stoke dobijao pola od mlijeka i janjadi što su se ojagnjila. Sjeverna konavoska sela, naročito ona u Konavoskim brdima Duba, Stravča, Kuna, te Dunavama, Vatajama, Dubravci stoku su izdizali u brda u ljetnoj sezoni, dok su oni u južnim selima stoku tijekom ljeta napasivala i na zemljišnim površinama u okolici sela. Od Jurjeva do Velike gospe stoka se izgoni na popas ili popasak rano ujutro da bi se zatim vratila u obor ili plandovište odnosno avliju. Obori su najčešće poput plotova od drveta s pregradama za pojedinu vrstu stoke – stancijama. U prvoj polovici lipnja, između sv. Antuna Padovanskog i sv. Vida, ova sela su izgonila stoku u brdske obore i staje – torove, torce ili toriće gdje je stoka ostajala sve do sv. Nikole kada su ih vraćali u seoske štale. Najstarije područje dubrovačkog vladanja – djedovina nazivala se Astareja i zauzimala je obalno područje od Kantafiga do Višnjice. U 10. stoljeću taj se teritorij proširuje na uže zaleđe naseljeno Slavenima i slaveniziranim romanima Rijeku dubrovačku sa Šumetoma, priobalje do Zatona, Elafitske otoke te Župu dubrovačku s Cavtatom. 14. i 15. su stoljeća ekspanzije teritorija pa se tako 1333. kupuje poluotok Pelješac sa Stonom, kneževskom prijestolnicom Zahumlja, 1399.

Dubrovačko primorje poznato i kao Terrae nove. Otok Mljet već 1410., istočni dio Konavala 1419., a zapadni 1426. Zemljama koje su kupljene ili pripojene od strane Dubrovačke Republike upravljali su vlastelinčići odnosno koljenovići koji su imali svoje kmetove. Dolaskom pod dubrovačku upravu i oni sami, iako prvotno slobodni seljaci, postaju kmetovi. Srednjovjekovne kuće seljaka, kasnijih kmetova dubrovačke republike bile su manjih dimenzija s ognjištem, kominom, popretom ili zognjom, u središtu, ponajviše građene u suhozidu sa slamnatim ili krovom od kamenih ploča. Često su u istom objektu – prizemnici boravili i stoka i ljudi odijeljeni tek drvenim pregradama. Utjecaji koji su dolazili iz grada kao i kasnije pripajanje okolice Dubrovačkoj Republici od 14. stoljeća doprinjelo je pojavi solidnje i razvedenije gradnje, a zatim i do pojave ljetnikovaca, stambeno-gospodarski kompleksa dubrovačke vlastele. U izdvojenim stambenim jedinicama boravili su i živjeli posluga i radnici na imanju.

Slabljenjem ekonomske moći Dubrovačke Republike, propašću vlastele i ukidanjem kmetstva u 19. stoljeću imućniji seljaci, uglavnom domaćini zadruga, otkupljuju ljetnikovce i sa članovima zadruge prilagođavaju ih potrebama gospodarstva i života. S druge strane imućniji seljaci grade vlastite kuće s gospodarskim zgradama koje su često pridružene nukleusu tj. zadružnoj kući pa na taj način uspostavljaju organsku, prostorno-arhitektonsku strukturu sela. Zadružne kuće su se dograđivale tijekom više naraštaja. Pa bilo da se radi o zadružnim kućama na jedan ili dva poda, sa zatvorenim dvorištem – avlijom, pridkućom, terasama – taracama te nizom pridruženih arhitektonskih jedinica gospodarske namjene u prizemlju i oko dvorišta, ili pak o ljetnikovcima, vernakularna arhitektura dubrovačkog kraja očuvana sve do u 21. stoljeće, jasno pokazuje nasljedovanje dubrovačke ladanjske arhitekture. Središte svakog stambenog-gospodarskog kompleksa činila je kuća. U prizemlju kuće - podpodom bila je smještena štala ili košara s mjestima za stoku te kotacem, ograđenim mjestom za izoliranje mladunčadi od stoke.

Uz štalu su bile i druge zasebne prostorije poput vinice, gdje se čuvalo vino, kamare od uja i mlinice, gdje su se mljele masline i čuvalo maslinovo ulje u kamenim posudama, kamenicama i pilima. Dvorište ispred kuće bilo je ograđeno kamenim suhozidom te popločeno kaldrmom i tako tvorilo avliju, dvor, obor ili predkuću. U njemu se skupljala stoka prilikom dolaska s pašnjaka i usmjeravala prema štalama. Unutar dvorišta i oko kuće prigrađene nalazile su se i drugi pomoćni objekti poput drvarnice koja je mogla biti i pod strevunom, strehom, pračarka, pračarice s koritima – svinjca, tora – štale s otkrivenim dvorištem za sitnu stoku, kapunare – kokošinjca, vignja – kovačnice, rakidžinice – pecare za rakiju, gnjojnika – jame za životinjski otpad. Tu u dvorištu ili pak na taraci – terasi nalazilo se i perilo – kamenica za pranje rublja, te gustijerna koja je s okolnih krovišta sakupljala kišnicu. Ponegdje su u selima postojale i lokuže koje su skupljale kišnice u seoske gustijerne. Od dvorišta do tarace ili na samoj taraci uspinjala se odrinja s lozom, često krivajom. Na prvi pod – kat dolazilo se kamenim skalinima – subama preko volta ili ćemera – solara ili sa razine zemljišta, ako je kuće bila građena na terasastom reljefu. U produžetku solara iznad štala mogla se nalaziti manja ili veća taraca s pižulima – kamenim klupicama.

Središnji dio prostora kuće na prvom podu zauzimala je sala ili saloča koju su sa dviju strana okruživale kamare – sobe koje su mogle biti i na katu te potkupijertom. Na gornji pod, kat, stizalo se drvenim stubama, dok se na tavan – podkupijertu ili šufit, stizalo i drvenim ljestvama, skalama. Pod utjecjem gradske krovogradnje pojavljuju se abaini – mali krovni prozori. Unutar kuće bila je i manja prostorija – sprema tzv. magazin. Kuća je mogla imati više taraca, budući da su se pomoćni objekti nadovezivali jedan na drugoga. Prigrađeni objekt s otvorennim ognjištem uz kuću nazivao se komin, popret ili zoganj. Njegova izdvojenost iz arhitektonske cjeline osiguravala je zaštitu u slučaju požara. Komin je bio natkriven dovstrešnim krovom od kupa kanalica ili pak kominatom – krovnom konstrukcijom piramidalna oblika koja se gradi konzolastim ispuštanjem kamena bez potpore drvene konstrukcije. Prigrađena uz jedan zid komina nalazila se krušna peć. Osim kao dio komina ona je mogla je biti i zaseban mali objekt.

Gumna izvedena od kamenih ploča bila su izgrađena uz pljevnice ili pojate u kojima se čuvala slama, na nešto uzdignutim površinama ispod ili iznad kuće. Iznad kuće na zaravni ograđen suhozidom nalazio se pčelinjak – uljanik odnosno janik s nizom košnicam od kojih su se one stare od šupljeg drveta nazivale stubline ili dub, a one nove ulišta. Objekti izgrađeni na nešto udaljenjim obradivim površinama a koji su služili za pohranu slame nazivali su se brgli. Dubrovnik i okolica, još od srednjega vijeka neraskidivo su vezani trgovačkim i drugim vezama. Selo je oduvijek bilo jedini izvor hrane koji je mogao utažiti nepresušnu glad Grada. Glavne poljoprivredne kulture bile su vinogradarstvo, maslinarstvo, uzgoj smokava, sočivica i povrća. Broj stanovnika grada je od 15. stoljeća naglo rastao a uski pojas uz more nije dozvoljavao proizvodnju dovoljne količine osnovnih namirnica kao što su žitarice. Kupnjom plodnih Konavala u 15. st. Dubrovačka Republika željela je osigurati dovoljnu količinu osnovnih namirnica, žitarica, iako se ta kultura u Konavlima ranije nije razvijala u tolikoj mjeri. Ipak, glavninu žitarica činilo je uvozno žito ponajviše iz Apulije tj. Italije.

Mlinovi za mljevenje žita postojali su u Mlinima u Župi dubrovačkoj te na rijeci Ljutoj u istoimenom selu. Osim žitarica, u Konavlima se uzgajala i vinova loza, najpoznatija je malvasija koju spominju i zabrane Velikog i Malog vijeća u 15. stoljeću. Ova sorta vinove loze također vezuje ovo područje uz širi Mediteran. Pretpostavlja se da se Mediternom proširila iz Grčke, a njezine kultivare pod nazivom malvazije nalazimo danas u Italiji i Španjolskoj. Poluotok Pelješac sa autohtonim grožđem plavac mali još je jedan biser vinogradarstva dubrovačkog kraja. Uzgoj stoke, ovaca i koza, osim u Dubrovačkom primorju, bio je osobito razvijen u selima Konavoskih brda ili tzv. Površi. Uz proizvodnju masla, sira, mlijeka i mesa, stanovnicima Konavoskih brda dodatni izvor prihoda, još od vremena renesanse, bila je trgovina ledom. Tijekom zime snijeg se gomilao u prirodnim ili posebno obzidanim jamama te pokrivao debelim slojem slame kako bi se sačuvao do ljeta. Uz pomoć magaraca veliki komadi leda dopremali su se i isporučivali vlasteli u Dubrovnik tijekom ljetnih mjeseci. Dopremanje leda iz tzv. ledenica, prirodnih ili obzidanih jama, obilježje je i drugih meditaranskih zemalja koje su se smjestile ispod visokih planina. Kako navodi Braudel ledom ili snjegom najviše se trgovalo u Italiji i Španjolskoj, gdje su također postojale ledenice. Tzv. snježna voda odnosno otopljeni snjeg prodavao se i pio već u 16. stoljeću, a Italija je poznata i kao domovina sladoleda. U Egipat se led dovodio iz Sirije, u Konstantinopol se dostavljao uz pomoć brzi konja iz planina Burse, iz okolice se dostavljao i u Lisabon, u alžirski Oran dolazio je iz Španjolske, a na Maltu iz Napulja.

Glavne grane privređivanja u priobalnim naseljima Cavtatu i Slanom bile su uz poljoprivredu ribarstvo te trgovina. U Stonu i okolici, uz spomenuto, velika pažnja posvećivala se trgovini soli i školjarstvu s naglaskom na čuvene kamenice i mušule. Na Elafitskim otocima, naročito otoku Šipanu te Mljetu, postojala je uz ribarstvo i duga tradicija koraljarstva (vađenje crvenog koralja) i spužarstva, koja je već odavno zamrla. Župa dubrovačka je prednjačila u uzgoju povrća i voća, a u 20. stoljeću i u cvijećarstvu. Kroz čitav srednji vijek i kasnije, Dubrovnik je imao ulogu posrednika, varata kroz koji su pristizali brojni utjecaji Sredozemlja i ulazili duboko u kopno jugoistočne Europe. Iznimno razvijenim pomorstvom, vještom diplomacijom i trgovačkim vezama Dubrovnik se nametnuo kao važan politički čimbenik. Osim toga Dubrvonik je bio i središte proizvodnje oružja, nakita te proizvodnje i distribucije skupocijenih tkanina i odijela u skladu s europskom modom toga vremena. Takvu modu pratilo je plemstvo na dvorovima, a pojedini elementi toga odijevanj dugo su se zadražli u seoskom odijevanju kao tradicijsko odijelo ili narodna nošnja.

Jedno od najstarijih oglavlja u okolici dubrovnika bili su tzv. prijevoj ili rogovi izrađeni od srebra kao i srebrna kruna s koraljima ili biserima – zoja, s počelicom, obocima poznatima kao cercelle i posebnim dubrovačkim naušnicama zvanim verchelle u kojima se možda može vidjeti sličnost s nazivom vrećini odnosno rećini. Narodne nošnje zasigurno su jedan od najprepoznatljivijih elemenata tradicijske kulture nekoga kraja. Dubrovačko područje iako prostorno maleno baštini veliku raznolikost pučkog odijevanja u kojem se sastaju dinarske i mediteranske odrednice. Osnovni materijal za izradu odijeće još od antike bila je vuna. Osim vune za izradu se koristila konoplja, lan, ali i brnistra, žuka od koje su se izrađivale košulje, te svila kojom su se ukrašavali pojedni elementi odijeće poput orukavlja, poprsja, ovratnika, kapica, marama i sl. Najpoznatije tkalice, tkalje bile su na otoku Lopudu i u Cavtatu. Uzgoj dudova svilca nekada je bio raširen po čitavom dubrovačkom kraju, Konavlima, Dubrovačkom primorju i otoku Mljetu. Međutim, kao kućna radinost kroz 19. stoljeće se zadržao na Mljetu i Konavlima, dok se do danas održao jedino u Konavlima gdje je postao neodvojivi dio kulturne ponude i priče o konavoskom vezu, zaštićenom nematerijalnom kulturnom dobru Republike Hrvatske.

Konavoska narodna nošnja jedinstven je primjer sklada, strogoće forme i visoke estetike što je odražvaju gotičko-renesansne komponente. Utjecaji stilskih epoha vidljivi su na više primjera, tu je srednjovjekovno šarenilo boja na vezenoj poprsnici, ovratniku, orukavlju te ukrasi na pregači, zatim kasnogotičko oglavlja hondelj koje s maramom povezačom koja odražava tendencije kasnogotičkog sjenčanja. Preko takvog oglavlja nosila se marama pokrivača obijelica, za udovicu, ili zlatnica, za nevjestu, ukrašena elementima dubrovačke čipke na batiće – point de raguse, a koja je zamjenila funkciju vela. Već u 19. stoljeću mlade domaćice nose naštipani ubručićem kojim su podbrađene a taj element u odijevanju trag je zakašnjelog baroka u tradicijskoj kulturi. Barok nalazimo i u živim bojama, cvijetnim uzorcima i krojevima ženskih kaputića – kamižola i suknji – kotula župske i primorske narodne nošnje (lanete). Izgled nošnje dubrovačkog primorja i župe dubrovačke jasno upućuje na gradske utjecaje pa se može zaključiti da su ove nošnje očuvale reminiscenciju na odjeću sluškinja, čupa ili čupica, koje su dolazile upravo iz spomenutih krajeva, te služile u vlastelinskim kućama.

Osim nošnje i nakit pridružen ovoj nošnje uglavnom odražava barokne karakteristike Spomenutoj nošnji u Dubrovačkom primorju, prethodio je, kako se pretpostavlja stariji oblik odjeće od raše na poramenice, vjerovatno tamno modre boje nalik modrini. Modra haljina na poramenice s užim crvenim i žutim kontrastnim porubom, poramenicama iste boje i pridruženim ojačanjem u području pasa, stari je oblik pelješke narodne nošnje. Haljina je imala ravan kroj te je bila izađena od raše. Ovakva nošnja nazivala se pandil i pripadala je jadranskom tipu nošnji mediteranske kulture odijevanja koji se razvio iz antičke suknje zvane pendula. S pojavom baroka početkom 18. stoljeća haljina – kotula dobila je podloške od trstike i žice čime se zaoblila i povećala volumen koji će kasnije pak biti održavan podsuknjama. Već u 18. i 19. stoljeću uvozne tkanine poput velura, brokat i sl. pojavljuju se i na Pelješcu.

U isto vrijeme javljaju se i kamižolice ili župe, kaputići dugih rukava, pripijeni uz tijelo koji se spuštaju do struka ili pak prelaze preko bokova. Izrađuju se od već spomenutih skupocijenih materijala s geometrijskim i cvijetnim ukrasima te su proizvod rokoko stila. Stilizacija haljine započeta s barokom završiti će se u 19. stoljeću gubitkom poramenica pa će se haljina pridržavati za tijelo nabiranjem u struku. Promjenu će pratiti i zamjena raše sa čohom, a imućnije građanke dotadašnji crveni rub znatno uvećavaju pretvarajući ga u široku crvenu plohu zbog koje se od tada može govoriti o crveno-modroj haljini – kotuli s uskim žutim trakom u sredini. Kao svečano oglavlje Pelješke figurirao je slamnati šešir širokog oboda ukrašen ptičijim, najčešće nojevim perjem i ukrasnim trakama, a takva moda u Europi je prevladavala krajem 18. stoljeća. Nalik pelješkoj, orebićkoj haljini – pandilu i lastovski pandilj je haljina na poramenice koja također otkriva pripadnost mediteranskoj kulturi odijevanja. Pored naziv pandil ili pandilj, drugdje se za takav tip haljine koristio i naziv gunj ili carza.Temeljne dvije boje bile su crvena i modra s žutim pasom i rubovim od žutih kupovnih traka na kaputiću dugih rukava. Visoki i bogati ovratnik košulje otkriva utjecaje španjolskog baroka. Uz spomenute dvije nošnje, mljetska narodna nošnja drugi je tip jadranske ženske nošnje odnosno tzv. suknja s prslučićem. Haljina od raše – gunj s prslučićem – prednjim i stragnjim prsima nastao ja nakon rezanja košulje u dva dijela što se dogodilo u renesansi.

Posebnost mljetske nošnje čini i oglavlje škufija s vezom, te podloškom – končijerom i pokrivačom krpom. Muške nošnje dubrovačkog kraja razlikuju se u manjim segmentima a pripadaju orijentalno-levantinskom tipu nošnje. Glavni dijelovi su prsluk na preklapanje – premitača, presomitača, kaputić dugih rukava – koret, prsluk – fermen, džamadan, jačerma u svečanim prilikama ukrašen metalnim ukrasima tokama. U donjem dijelu nosili su široke gaće. Oko pasa se nosio svileni pas – trabolos te kožnati pojas s pretincima – svilaj. Na glavi je bila crvenkapa sa fesom i omotana sarukom. Na nogama su se nosile crvene ukrasni tozluci tzv. dokoljenice te nazuvke, priglavke i opanke. U svečanim prigodama zaodijevali su kabanicu s kukuljicom crvene boje višnje, dok su u svakodnevnoj nosili duži šal – struku. U 19. i 20. stoljeću dubrovački zlatari su bili poznati po svom umijeću te brojni oblici njihova nakita postali neizostavan dio tradicijske kulture i simboli zavičajnih identiteta. U Konavlima su to naušnice verižice ili vežilice, čije se porijeklo ima tražiti u starohrvatskom nakitu, te fjočice ili rećini raskošne svadbene naušnice izrađene u filigranu.

Muškarci su nekada u jednome uhu nosili brnjice ili rinčice. U Župi i Rijeci dubrovačkoj te Dubrovačkom primorju najljepši primjerak naušnice bili su rećini, vrećini, vrenćini, orečini (od tal. orecchini) naušnice sa sitnim ili krupnim prirodnim biserima ukrašene bijelo-ružičastim emajlom. Osim toga u Dubrovačkom primorju nosili su se i pucini sami ili s privjesicma - pendinima koje je donio ampir, te su se u tom slučaj, prema obliku privjeska nazivale list duhana(listače) ili šljivice (lis od masline). U Župi dubrovačkoj su se nosile su se još i puce poznate i kao morete s polukuglicom na karici te ugraviranim prikazom žene u ovalnom ispunjenoj staklenoj pasti, zatim naušnice s prikazom morčića izvedenog u crno-bijeloj kombinaciji zvane - moro, te jednostavne naušnice žičice koje su se nosile i drugdje po dubrovačkom kraju. Morete su se i u Dubrovačkom primorju. Nadalje, treba spomenuti i mljetske naušnice gradaše, te pelješke samokovice i krastavice.

Najljepši primjer ogrlice je kolarin koji se sastoji od kuglica izvedenih filigranom tzv. peružina (najčešće njih 12 ili 18) nanizanih na svilenu vrpcu, a ponekada i ukrašen koraljnim zrncima. Nošen je u Dubrovačkom primorju te Rijeci i Župi dubrovačkoj, dok je Mljetski kolarin umjesto peružina između koralja mogao imati i orahe, kanelirane kuglice izrađene od mjedi te pozlaćene. Na kraju kolarina, na prsima visio je filigranski izveden križ. Prsten zmijar (u obliku zmije s šest navoja i staklenim tamnocrvenim ili smaragdnim okom) zvan još i vitica bio je rasprostranjen na širem području od Konavala, prekom Dubrovačkog primorja do Mljeta. Ovaj prsten se prema tradiciji davao nevjesti. Drugo prstenje dubrovačke okolice bili su prsten topač (prema nazivu za kamen topaz), krastavičar, plava kariola (prsten s plavim kamenom), psten su dva oka, prsten nada, ufanje i ljubav. U glavi se nosile ukrasne igle mačice i trepetiljke, (trepetljike ili treperuše) a na prsim broševi u obliku srca – igla na srce ili pontapet.

Uz materijalnu neizostavan dio kulture zajednice je i ona duhovna ili nematerijalna. Šire dubrovačko područje njeguje nekoliko kulturnih dobara koja su upisana na nacionalnu listu nematerijalne kulturne baštine, a pojedini poput Feste svetoga Vlaha i na UNESCO-vu listu. Tome treba pridodati parovni ples, poskočicu Linđo, konavoski vez, te konavosku zdravicu. Od drugih običaja za istaknuti je običaj proslave krsnog imena, svadbene običaje, božićno kolendavanje, nalaganje badnjaka, preskakanje preko vatri o svecima ognjarima – svetom Ivanu, Petru, Vidu i Iliji, korizmene običaje pletenja palmi – pomi, maslina, izrada golubica od srčike smokve, pjevanja muke gospodinove i inscenacije nošenja križa od strane maskiranog pokajnika tzv. Brkačića u Trpnju, uskrsno penganje jaja u Dubrovačkom primorju i Konavlima. Veliko tradicijsko bogatsvo područja otkriva nam i kultura stola. Između brojnih slatkih i slanih jela možemo tek izdvojiti nekoliko njih poput slatkih i običnih kruhova i kolača pandišpanja, pandoleta, teharica, lukova, prjesnaca za seoske feste, stonske torte od makarula, kontonjate – sira od dunja, mantale – slatkoga od ukuhanog mošta, varenika, prikala – fritula za Uskrs i Božić, priganica, kuglica od bjelanka fabica ili fave di morti što su se spremale za Dušni dan, te suhog voća smokava, arancina, pošećerenih – bruštulanih mjendula, rogača, oraha, jela poput šporkih makarula za poklade i svetoga Vlaha, konavoske zelene menestre, mljetskih i žrnovskih makaruna, slatkih kujica, kujenova, đevenica, pršuta i pancete, primorskih kobasica salčica i dr. Uz dobro vino bijelu malavasiju i plavac mali, posluživale su se rakije poput travarice i maginjače, likeri poput rozolina te prošek.