Povijest dubrovačke poskočice - Linđa • Muzej Linđo

Književni izvori iz 18. stoljeća upućuju na podrijetlo toga arhaičnog naziva. Slavonac Matija Antun Relković u svojem djelu Satir iliti divji čovik, u kojem iznosi kritiku tadašnjeg društva, izrazom lindovanje opisuje besposličarenje, to jest dokolicu stanovništva, čiji su sastavni dio zabava i ples, i to upravo u svetačke blagdane. Relković tako piše: Kad se kolo u troje zaniše, i majka se sama u seb' niše čini joj se da će poletiti, što kćer vidi s ašikom igrati. A od sveca ni spomena nije, da bi išla pivat litanije. One misle da se tako sveti dan svetačni i Bogu posveti, što ne smije ništa poslovati, a grihota nije lindovati … I u svetac i u poslendane oni šeću pak još lindovane, a posao neurađen stoji. U Akademijinu Rječniku, poznatomu i kao Rječnik JAZU, koji je izlazio od 1880. do 1976., navedeni su izrazi lindovanje – besposličarenje i lindovan – čovjek što linduje, a njihovo podrijetlo izvodi se iz turskoga lejn – mekan, linet – mekoća, slabost. Slijedom spomenutoga, turcizam linđo interpretira se kao hipokoristik riječi lindovan, a označuje dokonog čovjeka, veseljaka, zabavljača. Zanimljivo je da riječ lindje, koja se pojavljuje u albanskom jeziku, označuje istok, rađanje, zoru, uzdizanje, to jest inicijaciju ili prokreaciju, što je sa sobom donosi svaki novorođeni život, kao i Sunce koje se iznova pojavljuje svanućem novog dana. Za razliku od popularnog izraza linđo, stari uvriježeni izraz poskočica ili kolo govori nam puno više o njegovom postanku i strukturi. Taj se naziv zadržao u Konavlima i Župi dubrovačkoj, a u Dubrovačkom primorju prevladao je noviji naziv linđo. U rječnicima Dictionaru Jurja Habdelića iz 1670. godine, te Gazofilaciju Ivana Belostenca, iz 1740. godine, izraz poskočnica usko je vezan uz pjesme u kolu, i to posebice one besramnog, kako se tamo navodi, odnosno ljubavnog karaktera. Riječ je o šaljivim i veselim pjesmama i brzim kolima u čijem su središtu simbolična obnova prirode, kao i ljubavni odnosi, što upućuje na to da su oni ostatak ranijih obrednih plesova s pjesmom, često mitoloških sadržaja. To su one iste pjesme koje isusovac Juraj Mulih u 18. stoljeću karakterizira kao nepoštene, nepristojne i pogibeljne.

Poskočnice su bile pjesme, ali i pjevana kola u kojima su takve pjesme najčešće izvodile ženske plesačice. Jedna bi započinjala izvodeći glavne stihove, dok su druge pripjevale ponavljajući stihove u kolu. O tome da su nekada poskočice bile pjevana kola svjedoči i izraz reći kolo, što se uz glazbenu pratnju odnosi i na vokalnu pratnju kola. Tako Marin Držić u Dundu Maroju piše: Ah, ah, za rane božije, gdje su mješnjice, da ju (kolo, poskočicu, nap. aut.) uz mješnjice rečeš? Poskočice nalazimo u Sinju (Pasla Mara konja vrana, Jagluk kruška, Jela, Jezero i dr.), Vrgorcu (Soko i djevojka), Makarskom primorju (Kruška Gjinger, Žuta žaba bili platno, Da me vidi mlado momče i dr.) i drugdje. Franjo Kuhač navodi da su to pjesme koje su se pjevale u kolima, gdje su se momci i djevojke ogledali za prosidbu, a takva kola nisu toliko kićena kao ženska ili muška junačka kola, nego se kolo samo njiše da se plesači ne bi umorili. Pjesme koje danas nalazimo kao dio božićnih i novogodišnjih kolendi nekada su bile kolske pjesme i uz njih se plesalo, na što upućuju primjeri s naše obale. S vremenom, pri čemu se pomišlja na 18. stoljeće kada su figure poskočice i njezin tempo postali drukčiji, pjesma u samom kolu je napuštena te se izvodila kao vokalna pratnja plesu, uz kolo, ali odvojeno od njega. Takav je primjer i običaj krjesova – radovanja, svitnjaka ili kraljeva na Elafitskim otocima, u Dubrovačkom primorju i na poluotoku Pelješcu, koji se izvodio uoči proljetnih i ljetnih blagdana svetaca – sv. Ivana, sv. Vida, sv. Petra, sv. Ilije, sv. Stjepana. Poskočica se plesala i u prigodi krjesova, pa znamo da su na Svetoga Ivana na Konalu Gusto Agazzi i Vlaho Slijepi svirali ispred crkve poskočicu te obilazili kuće i čestitali. Kako piše Andro Murat, u prigodi radovanja na Šipanu su oko postavljenog bora okićenoga vrpcama i oko zapaljene vatre plesali kolo uz lijericu, a žene su stojeći sa strane pjevale pjesme poskočnice. Zbog svoje starine i izrazitog značenja za zajednicu, te su se pjesme često pjevale i u drugim svečarskim trenutcima, pa su mnoge kao kolende ušle i u božićno-novogodišnji ciklus običaja. U 19. stoljeću unutar kola poskočice došlo je do potpunog razdvajanja plesa i pjesme, pa se vokalna izvedba sačuvala tek kao prethodnica izvedbe kola, kao svojevrsna najava plesa, da bi u pojedinim slučajevima potpuno nestala. Poskočica koja je do danas sačuvana tek je ime, lišena je lirske pratnje, a u nekim područjima prati ju samo kolovođino izvikivanje naredbi. Još u 19. stoljeću hrvatski etnomuzikolog Franjo Kuhač u svojoj klasifikaciji plesova prema glazbenim i stilskim značajkama, uz igre mladeži navodi muška junačka kola, ženska kola, tanac i kola poskočnice (šaljiva i vesela kola), a u 20. stoljeću filolog Nikola Andrić poskočnice opisuje kao vrstu ženskih ljubavnih pjesama. Drži se da je prvi opis poskočice, iako ju tako ne naziva, dao Đuro Ferić u djelu Poslanica slavnome mužu Johannesu Mülleru, tiskanomu 1791. godine. On opisuje kolo u Dubrovniku navodeći da se muškarci i žene hvataju za ruke u krug i najprije počnu lagano njišući se u krug, zatim krug gubi svoj oblik, što je sposobnost kolovođe, i postaje četverokutno u obliku, pa duguljasto, jajoliko, sad zmijoliko, a onda se raspada na parove. Tada svi po dvoje, muškarac i žena, poskakuju, a najviše se cijeni onaj koji ustraje u tim skokovima, od kojih ne zazire ni žena prevrćući se unesređenim pokretima, pa u tom silovitom kretanju znaju plesati satima. Dok se kolo izvodi izvan njega se pjeva, a sami plesači prihvaćaju pjesme kojima se još više uzbuđuju.

Ako prihvatimo mišljenje da se u ovom opisu daje izgled dubrovačke poskočice, začudit će nas na prvi pogled figure kola koje se izvode, a zatim i pjevanje izvan kola. Zbog toga možemo zaključiti da je ovdje riječ o dvama različitim plesovima ili, ako je posrijedi poskočica, da je riječ o prijelaznoj fazi kola u kolo parova, odnosno o varijaciji staroga kola i poskočice. Teško je jasno odrediti kada se poskočica pojavila kao parovno kolo, no u nekom svojem obliku (pod nazivom kolo) zasigurno je postojala na samom kraju 17., odnosno na početku 18. stoljeća, da bi u 19. stoljeću dobila jasnu plesnu strukturu s figurama koje danas poznajemo. Johann Weichard Freiherr von Valvasor u djelu Slava vojvodine Kranjske iz 1689., opisujući hrvatske plesove iz Istre, navodi plesanje i skakanje u parovima (vjerojatno balun) te kaže da je na takve plesove utjecala Venecija, a ples zovu hrvatski. Razvoj poskočice i njezinih figura bitno su odredili utjecaji iz Španjolske i južne Italije, koji su preko Dubrovnika dopirali u sve kutke republike. Tako pucketanje prstima (poput kastanjeta), držanje ruku, odnos plesnih partnera i druge stilske osobitosti upućuju na napolitanska ili španjolska ishodišta. Prvi poznati opis poskočice kakvu danas poznajemo dala je Pruskinja Ida von Reinsberg-Düringsfeld, koja je s mužem Ottom putovala po Dalmaciji, a svoje dojmove iznijela je u knjizi Aus Dalmatien, izdanoj u Pragu 1857. godine. U svojemu opisu župske poskočice, koja se igrala 1854. u dvorištu samostana sv. Jakova u Višnjici u Dubrovniku, navodi: Divlja glazba, divlji ples. Je li u njoj bilo umjetnosti i ritma? To nisam mogla razlikovati. Glas lijere, tog zrikavca među glazbalima, učinio mi se strastveno trzanje divljeg ognja i derviša. Parovi skaču i drhću jedan pred drugim, štuckaju prstima po zraku, hvataju se i njišu, a to sve u krug, neumorno, bez oduška, kao da su im pera pod nogama, a tako ozbiljna lica i strastveno u isti mah. I lijeričar je gudio na život i smrt. Svi oni koji su oznojeni igrali nisu opažali gustih redova gledaoca. Bogata šarolikost što je protkivala kolo činila je prizor još zanimljivijim. Suknja, pregača, rubac, haljetak, sve je šareno, a papuče i vrpce na glavi crvene se kao grimiz. Bilo je kao da oživjela gredica pleše planetarni ples. Nakon Ide von Reinsberg-Düringsfeld hrvatski književnik i povjesničar Ivan Kukuljević Sakcinski u svojem djelu Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije, tiskanomu 1873., spominje i naziv parovnog plesa – poskočicu koju je vidio plesati u Župi 1856. godine. Franjo Kuhač poskočicu naziva i hrvatskim plesom, a navodi da ga Župljani nazivaju i kose. Ples naziva Konse bio je poznat u Nerežišćima na otoku Braču, a zabilježio ga je Vladimir Bersa krajem 19. stoljeća. Naziv ovoga plesa vjerojatno dolazi od Ecossaise, što je vrsta kontradance, šotića koji se u kasnom 18. stoljeću i početkom 19. stoljeća plesao u Engleskoj i Francuskoj. Nije posve jasno je li taj naziv uistinu bio pridružen i plesu kao što je bila poskočica, ili se odnosio na zaseban ples, šotić poput župskog Due passi, koji je Kuhač povezao s poskočicom. Na svojem putovanju 1980. i 1982. godine glasoviti češki folklorist i melograf Ludovik (Ljudevit) Kuba opisao je lijericu i susreo se s lijeričarom Nikolom Lalom Linđom, koji mu je odsvirao poskočicu, polku i balsem – valcer. Osim toga, zabilježio je kolo poskočicu i polku iz Stona te kolo (poskočicu) iz Cavtata. Vrijedne snimke glazbene pratnje poskočice, ostalih plesova te usmenih pjesama s područja Župe dubrovačke i Konavala zabilježio je 1950-ih i 1960-ih Vinko Žganec, koji je od 1948. bio ravnatelj Instituta za narodnu umjetnost. Uz njega, izniman doprinos istraživanju hrvatskog folklora, posebice etnokoreologije dao je dr. sc. Ivan Ivančan, također zaposlen u Institutu za narodnu umjetnost od 1955. do 1974. godine. Ivančan je svoja terenska istraživanja i snimanja provodio na području dubrovačke okolice 1960-ih, kao i Stjepan Stepanov koji je kao etnomuzikolog bio suradnik Instituta za narodnu umjetnost od 1954. do 1965. godine. Brojna snimljena i zapisana građa danas se čuva u Arhivu Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.

Osim pisanih izvora i arhivske građe, vrijedan prilog proučavanju povijesti poskočice pružaju i likovni prikazi. Najraniji likovni prikaz plesa u paru iz Župe akvarel je pod nazivom Podskocsiza Nikole Arsenovića iz 1873., ili kako stoji u opisu Kako Župljani u Dalmaciji kod sv. Jelene narodnu igru poskočnicu igraju. Slijede zatim prikaz iz albuma Costumi dei dintorni di Ragusa Salvatora Kosića iz 1890. godine, akvarel Ballo brennese (Župski ples) iz Albumo di Ragusa Petra Frana Martecchinija iz 1892. godine, te crtež Vlaha Bukovca nazvan Von Breno, objavljen u knjizi Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, 1892. godine u Beču. Likovni prikaz poskočica iz Dubrovačkog primorja s početka 20. stoljeća slikarice Zanide Bandur najraniji je poznati prikaz s toga područja, a najraniji filmski zapis primorskog linđa iz sela Doli nalazimo u filmu Jugoslavenski narodni plesovi u produkciji Jadran filma.

1. Poskočica u Župi dubrovačkoj, Album Nikole Arsenović, 1870-ih, Etnografski muzej u Beogradu

2. Poskočica u Župi dubrovačkoj, isječak, Album Nikole Arsenović, 1870-ih, Etnografski muzej u Beogradu

3. Kako Župljani u Dalmaciji kod sv. Jelene narodnu igru potskočnicu igraju, Milica Matlas (Album Nikole Arsenović), 1870-ih, Etnografski muzej u Beogradu

4. Župski ples, P.F. Martecchini, Album di Ragusa,1982., Državni arhiv u Dubrovniku

5. Von Breno (Vlaho Bukovac),Die Österreichisch-ungarische Monarchie in Wort und Bild, Beč, 1892.

6. Narodni plesovi Jugoslavije, V, Dubrovačka poskočica Linđo, Narodni plesovi Jugoslavije, Vladimir Kirin, 1954.