U drugoj polovini 19. stoljeća u Hrvatskoj se u većim i manjim gradovima uspostavljaju amaterske skupine, tamburaška društva, puhački orkestri i pjevački zborovi. U Cavtatu je početkom 20. stoljeća osnovano Hrvatsko društvo „Zora“, u čijem sklopu djeluje i tamburaška sekcija, sastavljena od mladeži, a 1910. osniva se Diletantska pleh muzika. U Slanome je 1906. osnovano Kulturno društvo Sloga Slano, unutar kojega je djelovao i tamburaški orkestar. Društvo je djelovalo do Prvoga svjetskog rata, a zatim je 1931. obnovljen i tamburaški orkestar, za koji su instrumenti kupljeni novcem od donacija prikupljenih prodajom maslinovog ulja. Od 1954. do 1960-ih društvo je nosilo naziv Kulturno-prosvjetno društvo „Sloboda“. Imalo je i tamburaški orkestar, koji je vodio Mato Knežević, a ponovno je obnovljeno 1977. te je djelovalo do 1982. godine.

Kulturno-umjetničko društvo iz Točionika nastupilo je s „Linđom“ na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 1980. godine. Neposredno po završetku Prvoga svjetskog rata u Čilipima se osniva tamburaški orkestar, koji će poslije postati Kulturno-prosvjetno društvo „Vladimir Nazor“. Vrijedan doprinos očuvanju folklora dali su i pojedinci. Tako je u Konavlima Niko Skurić učio tradicijske pjesme i plesove, te poticao osnivanje školskih folklornih sekcija. Osnivaju se sekcije na Grudi, u Popovićima, Pridvorju, Ljutoj i Močićima. Uz to, osnivaju se i tamburaški orkestri na Grudi, u Pridvorju, Dunavama, Cavtatu, Pločicama i Čilipima. U Popovićima se 1952. osniva Kulturno-umjetničko društvo „Miho Klaić“, s tamburaškom sekcijom, a osnivaju se i kulturna društva u Pločicama i Dubravci. Na Grudi se 1954. osniva Kulturno-prosvjetno društvo „Jedinstvo“, a u Čilipima iste godine Kulturno-umjetničko društvo „Čilipi“, koje s prvim folklornim izvedbama za organizirane turističke posjete selu započinje 1967. godine.

Veliki poticaj razvoju i prezentaciji tradicijske kulture dala je „Seljačka sloga“ – hrvatsko prosvjetno i dobrotvorno društvo, osnovano 1920. u Buševcu. Nakon nje, slična društva osnovana su i drugdje, pa je 11. listopada 1925. osnovana Središnjica Seljačke sloge u Zagrebu, pri čemu brojna društva postaju njezini ogranci. Seljačka sloga u suradnji sa Seljačkom pjevačkom župom Matija Gubec u drugoj polovini 1920-ih, samostalno u drugoj polovini 1930-ih, te u suradnji sa Savezom kulturno-prosvjetnih društava Hrvatske tijekom 1950-ih, odigrala je ključnu ulogu u interpretaciji i očuvanju izvornog folklora našega naroda. U sklopu smotre 1929. osnovan je Hrvatski tamburaški savez, s ciljem osnivanja i okupljanja što većeg broja amaterskih tamburaških orkestara.

U svrhu očuvanja bogate folklorne baštine, Sloga je uvela smotre kao najbolji oblik predstavljanja hrvatske kulture, pa su tako tridesetih godina postojale pokusna, pokrajinska i glavna smotra. U Splitu je 1937. organizirana pokrajinska smotra, na kojoj su sudjelovale 22 skupine iz 6 kotara sjeverne, srednje i južne Dalmacije. Prva konavoska kotarska smotra održana je 14. kolovoza 1938., a na njoj su nastupile skupine iz Drvenika, Dube, Dunava, Čilipa – 2 skupine, Popovića, Mrcina, Mrcina i Vodovađe, Pridvorja i Uskoplja. Na općoj smotri 1938. skupine iz južne Dalmacije bile su gosti, a 1939. na općoj smotri u Zagrebu, priređenoj na rođendan braće Radić, 11. lipnja 1939., iz Konavala su nastupile dvije skupine, Duba i Pridvorje. U razdoblju između 1946. i 1952. Konavljani su na općoj smotri u Zagrebu nastupili četiri puta. Na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu do Domovinskog rata Čilipljani su nastupili sedam puta, a poslije rata prvi put 1993. godine. U Župi dubrovačkoj prvi tamburaški orkestar osnovan je u Mandaljeni 1911., te djeluje s prijekidima sve do Domovinskog rata. Kulturno-umjetničko društvo „Marko Marojica“ iz Župe dubrovačke osnovano je 1976., a već sljedeće godine, 1977., nastupilo je na smotri u Zagrebu.