Mačevni plesovi u Dubrovniku i Dalmaciji • Muzej Linđo

U Dubrovniku se već u dubrovačkom Statutu iz 12. stoljeća spominju maskirani likovi karbonosi odjeveni u gunjeve – schiavine i ocrnjena lica (dubr. grabun – drveni ugljen), a u 14. stoljeću karbonosi se pojavljuju zajedno s maskiranim likovima Žudjela – Židova, te se međusobno sukobljuju na ulicama koristeći oružje ili drvene i kamene toljage. Iako se može pretpostaviti da ove dvije figure imaju svoju ulogu u srednjovjekovnim uprizorenjima Kristova uskrsnuća o Uskrsu, ostaje otvoreno pitanje jesu li one predstavljale dvije sukobljene skupine koje su izvodile svojevrstan oružani boj, nalik moreški, u kontekstu starije poganske proslave Nove godine ili običaja biranja kralja, koji nalazimo diljem Dalmacije. Osim toga, dubrovački Senat je u 16. i 17. stoljeću, ali u pokladno vrijeme, zabranjivao i maskiranje u barbaćepe, odnosno kozji lik i lik majmuna s bradom, kako se to tumači u Rječniku Giovannija Torriana iz 1659. godine. Pokladni sukobi dviju suprotstavljenih strana (od kojih su često Turci jedna) očuvali su se u tradiciji karnevala dubrovačkih sela do u 20. stoljeće. Moreška je u Dubrovniku potvrđena od 15. do 17. stoljeća, i to ponajprije kao dio dramskih prikaza pastoralnih, alegorijskih i mitoloških sadržaja, čije utjecaje treba tražiti u Italiji – u Sieni i u Rimu. Tamo su takve glazbeno-scenske igre bile izvođene kao međučinke dvorskih predstava, a zatim su iz visoke kulture ušle u svijet pučana posredstvom obrtnika kao karnevalske pantomimske igre. U tim fingiranim sukobima kao rekviziti se nisu koristili samo i isključivo mačevi nego i lukovi i strijele te štapovi. Kao dio dramskih prikaza moreška se izvodila u sklopu drama Tirene Marina Držića, Pavlimira te Ipsile Junija Palmotića. Da je Tirena, koja je prvi put izvedena 1548. pred Kneževim dvorom, a zatim i 1551. u sklopu svadbenog slavlja, uključivala morešku znamo po prijepisu starijega rukopisa Ivana Kukuljevića Sakcinskog iz 1840., gdje piše: Tirena komedija spjevana u Dubrovniku prikazana prid dvorom 1548. u kojoj ulazi bojni način od moreške i tanac na način pastijerski. Boj se u toj drami vodi za naklonost vile Tirene, a vode ga tri skupine, dvije skupine pastira i jedna skupina satira. Pastirski ples koji se ovdje navodi mogao je biti neki oblik lančanog plesa u kojem su igrale dvije nasuprotne vrste. Budući da su drugdje u Dalmaciji moreška i cerchiata često bile izvođene zajedno, i s obzirom na pojavu lika Kupida na samom kraju drame, može se pretpostaviti da je bio sličan cerchiati – plesu krojača s lukovima. Palmotićev Pavlimir izveden 1632. od dramske družine isprazne također je bio upriličen pred Kneževim dvorom. U tom djelu pastiri se pripremaju za sukob s Pavlimirovom družinom te izvode bojnu igru kao svojevrsnu vojnu vježbu. No, za razliku od uobičajenih moreški – odi se čini moreška s lučim i strijelami. U trećem djelu Ipsili, izvedenom u 17. stoljeću, jasno se naglašava da se moreška, za razliku od prethodnog djela, izvodi s mačevima. Bojna igra odvija se između dviju skupina od po pet igrača, od kojih jednu predvodi kraljica Ipsila sa svojim lemnijkama, a drugu Jason s argonautima.

U Splitu se moreška pojavljuje kao fingirana borba, odnosno vojni ples između Turaka i Maura u čast pobjede nad Turcima. Kao takva, prvi put se spominje u 16. stoljeću, točnije u rujnu 1571., što nam prenosi Vicko Salitro u svojem djelu Povijesni dokumenti o Istri i Dalmaciji. O tome detaljnije izvješćuje, pa kaže da je 28. rujna 1571. u sklopu proslave pobjede bila održana trka barbara, te fingirana borba Turaka s Maurima, zatim ples djevojaka pod Kneževom palačom te na kraju borba na šake bastaža – nosača. Nadalje, susrećemo ju 1770. kao dramu usred koje su obrtnici odigrali igru oružjem; 1784. kao bojni ples zajedno s cerchiatom, koje izvode obrtnici; 1818. morešku s cerchiatom u čast cara Franje I.; 1822. morešku s cerchiatom; 1838. morešku, a Valentino Lago u svojem djelu Uspomene iz Dalmacije, tiskanomu 1869., opisuje morešku iz Splita i Zadra koja se igrala nekoliko godina prije, dodajući joj izraz giostra, ne više kao sukob Turaka i Maura, nego kršćana (odjevenih u narodne nošnje) i Turaka, pri čemu je vjerojatnije pomišljati na zadarsku morešku, koju je također vidio. Splitska moreška, koja je, prema pisanju Vjekoslava Radice u članku »Moreška – Igra u mačevanju« iz 1897., obnovljena 1887., te ponovno prikazana 1895., ipak je prikazivala sukob Turaka i Maura u njihovim bogatim kostimima, čije je sastavnice i opisao. U Zadru je, kako je već spomenuto, moreška predstavljala borbu između kršćana, odnosno lokalnoga hrvatskog stanovništva, nazvanoga Morlaci, i Turaka. Igrali su ju, kao i druge moreške, uglavnom obrtnici, drvodjelci, postolari, krojači. Najstariji zapis je iz 1807., no vjerojatno se igrala već u 17. stoljeću, da bi nestala s folklorne scene 1870-ih godina. Za razliku od uobičajenog broja moreškanata, njih 24, u Zadru se navodi i moreška sa 14 plesača. Moreška se u Šibeniku, Hvaru (ples zvan Mač) i Korčuli izvodila u 17. stoljeću, na Visu u 18. i 19. a u istom je stoljeću zabilježena i u Trogiru. Danas je jedino očuvana na Korčuli, a zapisi potvrđuju njezino izvođenje u 18. stoljeću. Dramaturška radnja korčulanske moreške poznata nam je iz tri izvora. Najstariji je Kaporov rukopis, pronađen u arhivu obitelji Kapor, zatim Arnerijev rukopis iz arhiva obitelji Arneri i Franasovićev iz arhiva obitelji Franasović iz Orebića. Novija verzija teksta moreške, zajedno s talijanskim prijevodom La moresca tiskan je u tiskari braće Battara u Zadru 1869., a poslije je o moreški pisao i Vid Vuletić Vukasović. Kada je riječ o glazbi koja je pratila korčulansku morešku, poznata su dva notna zapisa iz Splita te tri zapisa iz Korčule iz 1870-ih, tzv. Bogišićevi zapisi s obzirom na to da se čuvaju u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu. Taj rukopis sadržava cjelokupan dramski tekst moreške, vrlo sličan onomu kakav se danas izvodi, tj. onomu kakav je zapisan u Battarinoj knjižici, zatim popis figura na talijanskom i tempo izvođenja te tri notna zapisa. Zanimljivo je da u prvom Kaporovu rukopisu bijeli otimaju zaručnicu crnih, odnosno Maura, te da se pojavljuje sukob kršćana i Maura, što odražava reminiscencije na španjolski tip moreške. Svi ostali kasniji korčulanski zapisi govore o bojnoj igri između Turaka i Maura/Arapa. Moreška koja se danas pleše sastoji se od uvoda i sedam kolapa. Uvod je sfida, prvi kolap je rugier, drugi kolap je moreška, treći kolap je finta, četvrti kolap su figure moro in dentro i para pie, peti kolap je križ, šesti kolap je rugier de fuorivia, a sedmi kolap je nastao kasnije kao razvoj podfigure moro in dentro. Nekada je postojala još jedna figura koja se plesala iza križa, a nosila je naziv spagnoletta (španjoleta), no ona se već od 1891. zbog svoje složenosti više ne igra, i zaboravljena je. Korčulanska moreška izvodi se od 1947. uz skladbu koju je za nju napisao Krsto Odak 1937., a izvodi ju limena glazba. Najstarija figura korčulanske moreške zasigurno je moreška iz drugog kolapa, koja je izvorno bila ples koji su Španjolci primili od Arapa, Maura. Naziv nestale figure spagnolette govori o plesu koji su oblikovali samo Španjolci, dok figura rugier upućuje na južnotalijansko podrijetlo, odnosno na ime normanskog kralja Rugiera, koji se kao lik pojavljivao u tamošnjim plesovima s mačevima, koji su prikazivali borbu sa Saracenima.

Moreška u užem značenju kao stilizirani prikaz boja između dviju suprotstavljenih vojski, zasigurno je postojala u Dubrovniku u 15. i 16. stoljeću u sklopu proslave njegovoga sveca zaštitnika svetoga Vlaha. Ipak, prvi pisani dokument koji spominje morešku uz vojnu vježbu kojom se fingirao sukob hoplomahija, odnosno rassegna ili ordinanza, vojna smotra ili revija koja se izvodila pred knezom i njegovom pratnjom, javlja se u 17. te potom u 18. stoljeću. U njoj su obvezno sudjelovali muškarci od 16. do 36. godine. Pojedini autori drže da se hoplomahija prvi put javlja u Dubrovniku 1383., no spomenuto natjecanje te godine treba se odnositi na tzv. palij, nagradno natjecanje s lukovima i samostrjelima u čast svetoga Vlaha. Francuz Quiclet, koji je na svojem putu do Konstantinopolisa 1658. posjetio Dubrovnik, u izdanju svojega putopisa iz 1664. godine govori kako je poslije podne na blagdan sv. Vlaha bila upriličena vojna vježba pred Dvorom. On navodi hoplomahiju, alku i morešku, dok Francuz Sieur Poullet svjedoči o izvedbi bojne viteške igre s pomičnim utvrdama. S obzirom na to da se u jednom nedatiranom oglasu koji se čuva u knjižnici samostana Male braće s naslovom Indicazione e di tutti i movimenti della moresca u 6. i 9. plesnoj figuri navodi i kaštel – 6. Turci u kaštelu; Mori u kaštelu; Turci u kaštelu, 9. Kaštel unutra i vani, može se pomišljati da je doista riječ o scenografiji utvrda, ako to nije tek simboličan izraz za koreografsku figuru. Augusto Kaznačić u svojem djelu Alcune Pagine su Ragusa iz 1881. u sklopu Feste sv. Vlaha navodi da su vojne formacije u obilasku grada na pojedinim ključnim mjestima tri puta izvodile naklone i igre na španjolski način, a nakon trećeg kruga izvedena je figurirana bitka koju je započeo kontrakapetan napadom na kapetana, koji je ipak pobijedio. Fingirani je boj vjerojatno uključivao sve pripadnike bojnih odreda, no postojala je i zasebna figura u kojoj su, s pripadajućim kopljima i štitovima, pregovarali i sukobljivali se kapetan i kontrakapetan. Kad bi kontrakapetan bio prisiljen na konačan uzmak, družina bi zaklicala pobjedi kapetana i predaji protivnika. Ova bojna igra zasigurno je uključivala i udaranje kopljem o štit kako bi se proizvela određena atmosfera straha, kao i figure napada, obrane i pobjede, praćene udaranjem bubnja. Ako ćemo slijediti podatak A. A. Le Mairea u djelu O Dubrovniku i Dubrovčanima iz 1766. da je ulogu kontrakapetana preuzimao kapetan od prošle godine, tada je takva bojna igra mogla imati i simboliku pobjede novoga nad starim u svjetlu kozmičke, agrarne i društvene obnove. U 18. stoljeću vojna smotra s pripadajućim elementima ritualnog sukoba suprotstavljenih strana dobila je još veće značenje, a javlja se i pod imenom scaramuccia, što je označivalo kraću bitku s neizvjesnim ishodom.

Uz dubrovačke bojne igre, u dubrovačkom teatru krajem 18. stoljeća i Korčulani su izvodili svoj bojni ples morešku, što saznajemo iz zaključka Maloga vijeća od 30. prosinca 1791. godine. Pozornost zaokupljaju i dva izvora o moreški koja se čuvaju u knjižnici samostana Male braće. Prvi, pod brojem 1118, jest popis figura moreške i cerchiate nazvan Razgovor aliti prikazanje bojniem Kolom nazvanim Moreska, koji se može datirati u 17. do 19. stoljeće. Nakon kratkog dijaloga u kojem je robinjica središnji lik, dolazi do sukoba crnih, koji su prepoznati kao Tatari, i kršćana. Iako Vinko Foretić drži da bi i ta moreška bila korčulanska, njezino podrijetlo ostaje nepoznato. Drugi nedatirani izvor jest već spominjani oglas u kojem se opisuje sukob Turaka i Maura te se navode figure moreške: 1. Primo colpo, 2. Stoccata, 3. Crociera ai Mori o (Cavalieri), 4. Matta va e toma, 5. Matta sotto pie, 6. Turchi in Castello; Mori in Castello; Turchi in Castello, 7. Corona sopra la testa, 8. Taglio a mezza vita, 9. Castello entro e fuori, 10. Crociera sopra la testa, 11. Para e porta, 12. Marconi i 13. Badin. Iako ni ovdje ne postoji podatak o čijoj je moreški riječ, moramo imati u vidu da su obje pronađene u Dubrovniku. Foretić zbog broja figura pretpostavlja da je posrijedi splitska moreška. Napomenimo da je već i postojanje cerchiate indikativno za postojanje moreške, jer se ona na našoj obali često izvodila upravo s njom.

Lančani plesovi opće su obilježje Sredozemlja, no na području Hrvatske najveći broj plesova koji pripadaju u tu skupinu te se i dalje izvode nalazimo u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. Osim već opisane moreške u gradu Korčuli, tu su i moštre – smotre ili lančani plesovi od boja, danas poznati kao kumpanije po istoimenim društvima iz mjesta Blata, Čare, Pupnata, Vele Luke, Smokvice i Žrnova. U prošlosti su kumpanije bile vezane uz organizaciju seoske vlasti i povezane s običajem biranja kralja, a dublje ishodište traži im se u rimskim saturnalijama. Druga tumačenja u njima vide stare obrede plodnosti vezane uz agrarno-ktonske sadržaje. Prvotna uloga kumpanija bila je štititi selo od pljačkaša i gusara. Izvedba lančanog plesa s mačevima – kumpanije, praćena tamburinom i mješnicama, razlikuje se od moreške u tome što ne prikazuje pravi sukob dviju strana, nego više samu vještinu. Običaj izvođenja kumpanija uključivao je i ritualno sječenje glave volu te zajedničko blagovanje. Kumpanije su se plesale o svetačkim danima i pokladima, a sama koreografija sastojala se od više punata. Punti u Čari su: uvod, drugi punat, prolaženje, spuž, spuž, šesti punat, sedmi punat, kućica, dupla kosa, injula kosa, najteži punat, škrimavanje, druga škrima. Veliku koreografsku sličnost s korčulanskim kumpanijama nalazimo u njemačkim plesovima Schwerttanzen, no tu su posebne dvije figure – uzdizanje govornika (svirača) na bazi od složenih mačeva, kao i opkoljavanje plesača ili lude mačevima oko vrata pri izvođenju figure spirale. Još su dva plesa sa širega dubrovačkog područja koja valja pridružiti mačevnim plesovima, a to su Pokladarsko kolo s otoka Lastova, i Kolo bijelih maškara iz Putnikovića na Pelješcu. Tri glavne sastavnice poklada na Lastovu su pokladni ophod, ljuljanje poklada i Pokladarsko kolo. Pokladarsko kolo pleše se na posljednji utorak poklada, odnosno na tzv. Ultime, na gradskom trgu. Plešu ga muškarci odjeveni u pokladarsko odijelo s drvenim mačevima – sabljama (nekada s metalnima), a u plesu ih prati svirač sonatur na lijerici. U plesu se izvodi devet figura: voltavanje, pasa prima, hitanje za sabje, sotto, sotto i preskakanje sabji, kolovođa preko glave, spož, spož oko Poklada, spož škermom. O Lastovskom pokladu pisao je u 19. stoljeću Melko Lucijanović, čiji se zapis čuva u Zbirci Baltazara Bogišića u Cavtatu, te 1888. Luka Zore. Prema legendi, Pokladarsko kolo evocira borbu Lastovaca i Turaka, odnosno Lastovaca i Katalana (Maura ili Saracena). Sjećanje na to ostalo je sačuvano u liku Poklada sa zacrnjenim licem kojega ljuljaju, spuštaju niz uzu – uže i ritualno sijeku i spaljuju. Uz Pokladarsko kolo na Lastovu se na pokladni utorak pleše i Kolo lijepih maškara, u kojem plesači umjesto sablji u rukama drže rupčiće. Koreografija ovoga kola slijedi sve figure Pokladarskog kola koje se mogu izvesti, odnosno njih četiri. Tradiciju Kola bijelih maškara ili tzv. svatovke iz Putnikovića moguće je pratiti do u 19. stoljeće, ali je zasigurno starija. Zadnje Kolo bijelih maškara otplesano je 1964. godine, da bi 1996. bilo obnovljeno. Uz običaj se povezuje priča o zaručenome mladiću koji je, pobjegavši iz turskoga zarobljeništva, došao maskiran sa svojom skupinom sa sabljama kako bi se oženio zaručnicom koja mu je bila vjerna dugi niz godina, pa stoga ovaj ples ubrajamo u svadbene mačevne plesove. Ophod bijelih maškara održava se na pokladnu nedjelju prije završnih poklada, a u ophod odlaze parovi – 6 muških i 6 ženskih uloga, koje sve igraju muškarci. Muškarci su odjeveni u bijele hlače i košulje s kožnatim pojasom te nose sablju i na glavi šešir s ukrasnim vrpcama, a žene su odjevene u modre suknje i bijele košulje, te također nose šešire ukrašene vrpcama. Svi na licima nose bijele pokrivke. Kada dođu u selo na gumno, izvode svoj ples. Pleše se u dva nasuprotna reda, pa je riječ o spoju svadbenoga lančanog plesa s elementima kontradance. Prvi u redu muškaraca je barjaktar, koji ima crveno odijelo i barjak okićen cvijećem, nakon njega slijedi redar koji duž nogavice ima crvenu vrpcu, zatim slijedi mladoženja koji se prepoznaje po tamnom ubruscu cvjetnog uzorka, koji se vezuje preko lijevog ramena do ispod desne ruke, i potom slijede ostali plesači. U ženskom redu razlikuje se jedino nevjesta, koja nosi ružičastu košulju i nakit oko vrata i stoji nasuprot mladoženji. Ples najavljuje pucanj iz kubure. Kolo bijelih maškara sastoji se od nekoliko figura, od kojih svaka počinje udarom noge redara, a početni položaj su dvije nasuprotne vrste. Prije izvođenja početne figure muški plesači drže sablje na ramenima, redar nevjestu odvodi iz vrste i postavlja na stolac uz kraj gumna. Nakon toga obavlja smotru igrača, te zamahivanjem mača predaje pregled ili smotru mladoženji, koji nakon što ju dovrši dolazi do nevjeste, uzima ju za ruku i postavlja na njezino mjesto u ženskoj vrsti. Nakon toga muškarci uzdižu sablje i počinju izvoditi sljedeće figure: spajanje i razdvajanje, mimoilaženje i razdvajanje, spajanje i razdvajanje, mimoilaženje i razdvajanje, naprijed momci, naprijed djevojke, spajanje i razdvajanje, spajanje, djevojke naopako momci naprijed, momci naopako djevojke naprijed, momci naprijed djevojke naopako do sredine, razdvajanje, spajanje – sablja u korice i razdvajanje. U svakoj figuri u kojoj muškarci idu naprijed udare se jedanput mačevima sa susjednim plesačem u vrsti. Nakon Kola bijelih maškara slijedi plesanje polke s okolnim ženskim plesačicama. Tradiciju Kola bijelih maškara danas nastavlja KUD Putnikovići iz Putnikovića na Pelješcu. Za kraj, vrijedno je spomenuti i lančani ples Bokeljske mornarice, koja svoje Kolo svetoga Tripuna izvodi na sam Svečev blagdan 3. veljače, istoga dana kada i Dubrovčani slave svetoga Vlaha. Taj je ples po svojoj koreografskoj strukturi sličan prethodnima, no za razliku od mačeva ili sablji kao rekvizita, plesači se jedan za drugoga drže ubruscima. Kolo ima 12 figura, a to su: vrtlog, vrtlog, neprava veriga, prava veriga, sidro, veliko kolo, dva kola, kolo u kolu, osmica, ušpug, ušpug u suprotnom smjeru, ušpug oko časnika/velikodostojnika.

1. Mačevni ples Moreška, KUD Moreška - Korčula, Nastup na Stradunu, Dubrovnik, 2013.

2. Mačevni ples Moreška, KUD Moreška - Korčula, Nastup na Stradunu, Dubrovnik, 2013.

3. Mačevni ples Moreška, KUD Moreška - Korčula, Nastup na Stradunu, Dubrovnik, 2013.

4. Mačevni ples Moreška, KUD Moreška - Korčula, Nastup na Stradunu, Dubrovnik, 2013.

5. Mačevni ples Moreška, KUD Moreška - Korčula, Nastup na Stradunu, Dubrovnik, 2013.

6. Mačevni ples Moreška, KUD Moreška - Korčula, Nastup na Stradunu, Dubrovnik, 2013.

7. Bijeli maškari iz Putnikovića, 1964., KUD Putniković, prikupila Valentina Vitković (2)

8. Bijeli maškari iz Putnikovića, 1964., KUD Putniković, prikupila Valentina Vitković (3)

9. Bijeli maškari iz Putnikovića, 1964., KUD Putniković, prikupila Valentina Vitković

10. Par Bijelih maškara, 1964., KUD Putniković, prikupila Valentina Vitković

11. Bijeli maškari iz Putnikovića, 2006., KUD Putniković, prikupila Valentina Vitković

12. Pokladarsko kolo, 1950-tih, KUD Lastovo

13. Pokladari s Pokladom, 1950-tih, KUD Lastovo

14. Lijepi maškari, 1962., KUD Lastovo

15. Pokladari 1960-tih, KUD Lastovo

16. Lijepi maškari i pokladari 1960-ih, KUD Lastovo

17. Pokladari i lijepe maškare, 1960-ih, KUD Lastovo

18. Pripremanje užeta (otelavanje uze), 1960-tih, KUD Lastovo