Na blagdan svetoga Vlaha u Dubrovniku je zabilježen i cehovski ples trznica, tržnica, pećarica, odnosno pekarica, koje ga su izvodile pred Kneževim dvorom. Nakon pada Dubrovačke Republike taj se ples izvodio na Svijećnicu, 2. veljače. Iako prvi izvori potječu iz 18. stoljeća, ples je zasigurno bio dio tradicije proslave Sveca u 16. i 17. stoljeću. Izvodilo ga je 12 žena odjevenih u narodne nošnje. U rukama su držale štapove na kojima su bile obješene dvije bočice, gostarice – jedna s vinom, druga s uljem, te dva kruščića – kolača i vijenac sočiva, a na glavi su nosile košarice opletene maslinovim grančicama, u kojima su bile pogačice. Grančice masline označivale su mir, a ostali darovi zemlje, između kojih se posebno isticao kruh, usko vezan uz svetoga Vlaha, prizivali su obilje. Ivan Marija Matijašević i Francesco Maria Appendini opisuju njihov ples kao ples obilja – il ballo dell'abondanza, odnosno rustikalni ples – villereccia. Ples je bio praćen narodnim instrumentima, dakle tamburinom, mješnicama ili šalmajom. Josip Bersa opisuje njihov ples kao kolo. S obzirom na to da ih je bilo 12, kao što je to bilo često u sličnim cehovskim plesovima, vjerojatno su plesali neku vrstu kontradance, koja je uključivala mimoilaženje, skupljanje, dodirivanje štapovima, vrtnju, a onda i figuru kruga – kolo. S obzirom na težinu samoga štapa kao rekvizita, moguće je da su ga većim dijelom nosile položenoga na ramenu držeći ga jednom rukom. Kao dio ulične kulture, trznice se ostavile trag i u pokladnim maskeratama. Tako je Antun Gleđević napisao pjesmu o običajima žena koje rade pekarski zanat, a nešto poslije nastala je i maskerata Tržnicam, nepoznatog autora. Godine 1938. zaslugom društva »Dub« te Frana Dabrovića i Boža Glavića, u proslavu blagdana svetog Vlaha uvedeno je šest djevojaka u narodnim nošnjama, koje na oltar prinose plodove zemlje, vosak i dvije golubice – kao uspomenu na nekadašnje trznice.