TEST
Konavsko potkolo

Potkolo je najstariji ples u Konavlima, a onda zasigurno i najstariji ples na dubrovačkom području. Ono se do 20. stoljeća očuvalo u konavoskim središtima Čilipima, Popovićima i Pridvorju, a najstariji filmski prikaz je iz Čilipa, koji je 1948. godine snimio Jadran film. Naziv potkolo nastao je iz sintagme idemo igrat pod kolo, što se odnosilo na sam ples u kolu ili, što je vjerojatnije, od figure luka ili mosta koju prvi plesač i plesačica čine rukama dok se svi plesači provlače ispod. Osim figure mosta, ovaj ples karakterizira i figura u kojoj plesač lijevu nogu stavlja ispod koljena desne noge, što susrećemo kod nekih makedonskih kola. Potkolo je otvoreno pjevano kolo koje se izvodilo uz pratnju mješnica, a poslije i lijerice.

1.-IEF-foto-217,-Seljaci-plešu-narodni-ples-potkolo,-Tošo,-Dabac,-Institut-za-etnologiju-i-folkloristiku
2.-Konavoski-pučki-ples,-P.F.-Martecchini,-Album-di-Ragusa,-1982.,-Državni-arhiv-u-Dubrovniku
3.-Ples-konavoske-aristokracije,P.F.-Martecchini,-Album-di-Ragusa,-1982.,-Državni-arhiv-u-Dubrovniku-1

1. IEF foto 217, Seljaci plešu narodni ples potkolo, Tošo, Dabac, Institut za etnologiju i folkloristiku

2. Konavoski pučki ples, P.F. Martecchini, Album di Ragusa, 1982., Državni arhiv u Dubrovniku

3. Ples konavoske aristokracije,P.F. Martecchini, Album di Ragusa, 1982., Državni arhiv u Dubrovniku

Iako danas možemo čuti da je riječ o svadbenom kolu, nitko od starijih istraživača, poput Nike Balarin ili Pauline Bogdan Bijelić, ne naziva ga tim imenom, nego opisuje običaj bacat na ruho, bacat na nevjestinu škrinju, u kojem dva djevera i dvije djevojke pozivaju svate da daruju nevjestu. Djeveri prvi pjevaju, a djevojke pripjevaju, odnosno ponavljaju stihove, sve pod korakom, čime pozivaju sve da daruju svatove, prvo muškarce: Ajdmo rijet u ime Boga, da nam bude u čas dobar! Ajdmo igrat ajdmo pjevat oko ruha nevjestina! Ova neve rabra ima, ona ga je dozivala: O ti rabro dobro moje, pospi zlatom ruho moje! Ajdmo igrat ajdmo pjevat oko ruha nevjestina! Ova neve soprin domaćina ima, ona ga je dozivala: Soprin domo, dobro moje, pozlati mi ruho moje! (pospi srebrom ruho moje). Ajdmo igrat ajdmo pjevat oko ruha nevjestina! Ova neve starog svata ima, ona ga je dozivala: Stari svate dobro moje, pospi srebrom ruho moje. Ajdmo igrat ajdmo pjevat oko ruha nevjestina! (Dalje se poziva prvijenca, đevere, svatove, braću, dunda, rođake, arčiju, škrinjonošu, torbonošu, pirnike.) Ajmo igrat, ajmo pjevat oko ruha nevjestina! Ova neve majku ima, ona nju je dozivala: A ti majko, dobro moje, kiti meni ruho moje! (zatim idu žene koje se pozivaju da daruju – tetke, sestre, rodice i na kraju pirnice). Ivan Ivančan u svojem istraživanju zapisao je dvije druge kolske pjesme koje su pratile potkolo oko ruha nevjestina: Ajmo igrat, ajmo pjevat oko ruva nevjestina. Što je žamor ove dvore, ko je vesejo? Ovo majka sina ženi pa se veseli. Veseli se sinko diko svak je veseo! Što je žamor ove dvore, ko je vesejo? Ovo babo sinka ženi pa se veseli. Veseli se sinko diko svak je veseo! (dalje se navode braća i sestre) te na kraju: Prosula se škatuljica sitna bisera, kupila je Neve naša puna veselja! U Pridvorju su se u potkolu nakon uvodnoga općeg dijela, koji se i drugdje izvodio na sličan način (u Dubrovačkom primorju prije poskočice): Skoči kolo da skočimo! I ko more, ko ne more. A ja mogu, fala Bogu. Kolovođo diko naša, treni okom, skokni skokom. Da ti kolo ne zastane, da ti društvo ne zabave (ne omane), izvodili stihovi kolske pjesme Primorkinja (ovdje Hrvatica, nap. aut.) konja jaše, poznate na širem području Dalmacije.

Pregledom navedenih varijacija možemo zaključiti da je ples potkolo kao stara vrsta kola osim prvotnog teksta uz običaj bacanja na ruho mogao uključiti i druge pjesme iz korpusa svadbenih pjesama, koje inače pjevaju samo pjevalice, poput: Što je žamor ove dvore, Prosula se škatulica i Primorkinja konja jaše. Ovu posljednju pjesmu nalazimo kao kolsku i drugdje na Jadranu, ali ne nužno kao dio svadbenog konteksta. Stoga se pridvorsko potkolo može promatrati i kao svečani ples koji se izvodio i u drugim prigodama. Posljednja potkola oko ruha kao dio svadbenih običaja izvodila su se još dvadesetih godina 20. stoljeća. Arhaična melodijska i koreografska struktura konavoskog potkola prethodila je pjevanju, i ona je najstariji dio ovoga kola. Treba upozoriti i na to da se potkolo sastoji od dva dijela – prvog dijela, u kojem se pjeva i koji je različit u Pridvorju, Čilipima i Popovićima, i drugog dijela, koji je isti i u kojem slijedi samo glazbeno-plesna dionica. Nekada je na izvedbi potkola oko ruha plesalo četvero plesača, a nije nam poznato jesu li se nakon darivanja u izvedbu uključivali i ostali. Danas se potkolo pleše s više plesača i plesačica koji se drže za ruku, dok se kolovođa i njegova partnerica drže za ubrusac. Za daljnju analizu od velike su važnosti i dva prikaza konavoskog plesa iz 1892. u arhivu Petra F. Martecchinija: onoga pučkoga i onoga velikaškoga. Prvi je ples mješovitih parova – Ballo Canalese democratico, a drugi je ples muškaraca – Ballo Canalese aristocratico. U prvom plesu je deset plesnih parova, a u drugom osam. U oba plesa svi se plesači drže za ubrusce, a ne za ruke. Iako su dosad neki autori prvi ples tumačili kao poskočicu, a drugi kao potkolo, ta tvrdnja nije točna. U poskočici, koliko je poznato, nema ubrusca kao rekvizita, a i prikazana plesna figura na akvarelima ne odgovara poskočici. Možemo zaključiti da je Ballo Canalese democratico bilo mješovito potkolo, a Ballo Canalese aristocratico bilo je muško potkolo, uz koje su se pjevale junačke pjesme, možda baš i Primorkinja konja jaše, ili vrlo slično kolo. U koreografskom smislu, potkolo je vrlo blisko starim kolima s figurom mosta. Takvo se kolo prvi put spominje u Italiji 1328., u Poljskoj je poznata igra Jawor ili Most, u Njemačkoj Goldene Brücke, a u Francuskoj Porte du Gloria. U Slovačkoj je poznata dječja igra Hoja Dunda ili Kralovna, a u Sloveniji se ta figura javlja u plesu Črnomaljsko kolo (Aj zelena je vsa gora i Al je kaj trden ta vaš most). U Hrvatskoj ga susrećemo kao Pod mostec, Suhi most i Eja dunda Eja. Tematika pjesama koje se izvode u takvim kolima najčešće je ljubavna, a Eja dunda Eja u Podravini plesali su mladići i djevojke koji će se te jeseni vjenčati. Na temelju plesnih elemenata, kao što je otvoreno kolo, motiva spirale ili spuža, motiva mosta, uporabe ubrusca te ponavljajućega melodijskog obrasca, konavosko potkolo umnogome se podudara s karakteristikama lančanih plesova. Prvi pjevani dio sastoji se od četiri tročetvrtinska takta, a drugom dijelu, poznatomu kao okrenut kolo, svaki takt je šestoosminski. Prvi dio pleše se naoposum – u smjeru kazaljke na satu, a nakon podizanja luka ili mosta plesači plešu u suprotnom smjeru.

U Konavle je ovaj ples mogao stići iz Dubrovnika, gdje su se izvodili plesovi s lukovima, takozvane cerchiate, a u pučkoj izvedbi dobio je inačicu s ubruscima. Zadržimo li se na prikazu Petra F. Martecchinija, uočit ćemo da kolovođa čini figuru potkoljena te da ubrusac drži u desnoj ruci, a lijevom izvija prstima po zraku, kao da potiče plesače dok cijelo kolo pleše naoposum – u smjeru kazaljke na satu. Ako, pak, tražimo uzor muškom velikaškom potkolu iz Martecchinijeva prikaza, koje se prestalo plesati već na kraju 19. stoljeća, naći ćemo ga u lančanom kolu Bokeljske mornarice. Ne zaboravimo da su i čete iz Konavala, predvođene kapetanima, sudjelovale u izvedbama vojnih vježbi i bojne igre s oružjem na blagdan sv. Vlaha, te da su na Svijećnicu izvodili potkolo i poskočicu ispred crkve svetog Vlaha. Dubrovački skladatelj Luka Sorkočević, koji je 1782. na putu iz Beča boravio u Rijeci, uspoređuje ples koji je tamo vidio s plesom Konavljana: Plesovi Hrvata istovjetni su ukusu naših Konavljana »Na Seimenscu«. Momci sami plešu u krug poskakujući s jednog kraja na drugi i to pod ritmom popijevke Spaše Janko pod Jablanko. Kolovođa započinje a družina slušajući ga, mijenja smjer plesa na drugu stranu. Pjesme kola su istovjetne našem ukusu, ali s nešto manje profinjenosti i pronicavosti. Izneseni opis, kao i Martecchinijev likovni prikaz, ide u prilog postojanju muškog kola – potkola u Konavlima.