Povijest plesa na dubrovačkom području može se, zahvaljujući različitim izvorima i rijetkim, ali vrijednim arhivskim zapisima, pratiti od srednjeg vijeka, preko renesanse i baroka, klasicizma i romantizma, do u 20. stoljeće. Plesna baština Dubrovnika zrcali se ponajprije u plesnoj kulturi zapadnoeuropskih i mediteranskih zemalja, a čine ju dvorske (učene) i pučke (narodne) odrednice plesa. Posebno mjesto u plesnom repertoaru srednjovjekovlja na našim prostorima zasigurno ima kolo. Već u 12. stoljeću seosko stanovništvo užega dubrovačkog zaleđa, a nedugo zatim i sami stanovnici grada, pučani, uživaju u kolima koja prate prigodne pjesme na slavenskom jeziku. U 12. i 13. stoljeću diljem zapadne Europe izvode se plesovi poput našega kola, koji su nosili različite nazive, poput carole, carola, ronde, reigen. Takvi plesovi bili su popraćeni i pjevanim stihovima koje je obično izvodio kolovođa, a ostali su sudionici ponavljali stihove, odnosno pripjevali. U pisanim izvorima kola se pod latinskim pojmom choreas kod nas prvi put javljaju u zapisu iz 1344. u Zadru. U Zadru se navode i 1402., a uz kolo se navodi i ples u tri koraka. Budući da se uz spomenuta kola spominje i pjevanje, može se pretpostaviti da je bila riječ o pjevanim kolima. Izvedba kola, koju karakteriziraju snažno udaranje nogama o zemlju i prateća pjesma, uz Zadar, zabilježena je u 15. stoljeću i u Šibeniku, o čemu je pisao Juraj Šižgorić u svojem djelu O smještaju Ilirije i grada Šibenika. U istom stoljeću zabilježen je i prvi zapis hrvatskog naziva kola – collo kod pjesnika Marka Marulića, a zatim ga 1515. susrećemo u jednom dubrovačkom zakonu te 1691. u rječniku Blago jezika slovinskoga Jakova Mikalje.

Slavenski običaji i pjesme početkom 13. stoljeća već su uhvatili duboke korijene u nekada romanski obilježenoj kulturi Dubrovnika. Najveći broj njih širio se upravo ženidbenim vezama. Kako bi se spriječio jači utjecaj seoske, odnosno slavenske kulture, 1235. zakonom Ordo de nuptiis zabranjuje se cijeli niz svadbenih praksi koje su počele prodirati u urbanu sredinu. Na temelju zapisa toga zakona saznajemo za mnoge elemente svadbenih običaja. Tako znamo da su svadbe trajale nekoliko dana, a prijatelji su kod mladenaca u kući boravili osam dana. Na dan vjenčanja mladoženja je u kuću nevjeste slao komad bravljeg mesa i drugu hranu, spremao se posebni svadbeni kolač, a nevjesta je odlazila na Ilijinu glavicu gdje je dočekivala i gostila uzvanike. Ovo je mjesto moglo imati određeno simbolično značenje u kontekstu pretkršćanskih vjerovanja ili je funkcioniralo kao liminalan prostor, mjesto prvog ulaska u grad i granica uređenoga i dviljega, urbanoga i ruralnoga. U svadbenoj povorci nosili su se vrč vode, željezna sjedalica i ovneća koža, a iza nevjeste nosila sa preslica, darovane su joj kokoši, ubrusci i prsteni. Kada bi stigla u novi dom, nevjestu bi ponudili žlicom meda, a zatim bi mladenci darivali one koji su im pomogli razodjenuti svečanu odjeću. Zakon je vrijedio samo za područje grada, a svi oni koji su se ženili izvan njega mogli su raditi kako su htjeli. Ordo de nuptiis zabranjuje određene običaje koji su kao novine počeli prodirati u grad, a da su postojali i neki običaji koji su bili dopušteni i uvriježeni vidi se iz zaključka od 20. travnja 1304. godine. No te je godine donesena i jedna druga zabrana koja upućuje na slavensko podrijetlo nekih elemenata odijevanja. Njome se zabranjuje da mlada po starom običaju nosi rogato oglavlje – cornua. Riječ je o slavenskom elementu, što se jasno iščitava u zapisu iz 14. stoljeća, u kojem se to oglavlje navodi kao frontale i sclauonicum de peruis et de croallis in argentos ili corvelo i sive cronua slavica argenti. Svadbena su slavlja u 16. stoljeću bila popraćena veselim kolima. To saznajemo iz zabrane plesanja kolâ koja su služavke ili mladići izvodili na ulicama pri odlasku po mladoženju i njegovu dovođenju na svadbu, a izdala ju je dubrovačka vlada 1515. godine. U 17. stoljeću plesalo se i pjevalo pred vratima crkve sv. Simeona, što su činile slobodnije žene zabavljajući postolare i vojnike. Zabilježeno je i to da su obrtnici i seljaci 1697. uoči Ivanja plesali ispred crkve Male braće.

Nastavljajući tradiciju obrednih plesova, kola su kao pučki element i odraz identiteta procesom pokrštavanja i jačanjem crkvene organizacije u srednjem vijeku ušla i u prostore same crkve, a poneka su čak bila uključena i u samu liturgiju. Takva pojava u srednjovjekovlju zabilježena je na području cijele zapadne Europe. U razdoblju humanizma i renesanse pučki elementi kulture izbačeni su iz sakralnih prostora na javne površine, čime su liturgija, kao i sam prostor, očišćeni od srednjovjekovnog folklora. U Dubrovniku se zabrane plesanja kola pojavljuju u 14. stoljeću i u prvoj polovini 15. stoljeća. Tako dubrovački Senat 1420., te 1425. godine zabranjuje igranje kola i pjevanje svjetovnih popijevki u katedrali. Bez obzira na zabrane u 15. stoljeću, duga tradicija plesanja kola u svetačke dane nastavila se otada u blizini samih crkava, u predvorjima i na trgovima ispred njih, u ložama i potrijemcima, što se očuvalo sve do 20. stoljeća. Osim seljaka i pučana, u plesnim izvedbama sudjelovalo je i samo svećenstvo, osobito u vrijeme poklada, što je crkvena hijerarhija strogo osuđivala. Nakon Tridentskog koncila zabrane u vezi s plesanjem postale su još snažnije. Za razliku od zabrana izvođenja kola i popijevki u dubrovačkoj katedrali, drugdje u Hrvatskoj izvedba pučkih pjesama u sklopu liturgije održala se još do 17. stoljeća. Tako Petar Petretić, perfekt zagrebačkog sjemeništa, a poslije i zagrebački biskup, 1691. spominje kako su se crkvene pjesme pjevale na melodiju narodnih pjesama. On savjetuje da popijevke koje pučani pjevaju plešući ili radeći treba zamijeniti pobožnim tekstovima, a melodije ostaviti. Kao primjere takvih melodija on navodi pjesme Igra kolo široko i Poszeal szem basulek. Za Igra kolo široko on, tako, navodi da se na tu melodiju pjeva O gloriosa domina. Dugovječnost pojedinih tradicijskih usmenih pjesama potvrđuje i činjenica da su se te pjesme u narodu izvodile i u 20. stoljeću. Takve pjesme, često nazivane poskočnicama i okarakterizirane kao neprikladne i besramne, kler je nastojao suzbiti ili adaptirati u skladu s vjerskim naukom i načelima. Nerijetko su određeni stihovi ili pripjevi, često obrednih pjesama pretkršćanskog sadržaja, upravo tijekom 17. i 18. stoljeća bili zamijenjeni kršćanskim zazivima. Tako je, primjerice, izraz tira les, u značenju »pupa šuma« iz turopoljske jurjevske pjesme zamijenjen izrazom kirjelejs, kirales, odnosno Kyrie eleison. U drugim proljetnim pjesmama izrazi ljeljo, ljelja, leluja postaju Aleluja ili se, pak, izraz lado zamjenjuje koledom ili kolendom od latinskog Calendae u božićnim i novogodišnjim pjesmama. Osim kao dio proslave crkvenih svečanosti i svadbenih događaja, kola su u 15. stoljeću bila i sastavni dio pokladnih manifestacija. Serafin Razzi u djelu La storia di Ragusa iz 16. stoljeća opisuje maškarane skupine koje su pjevale popijevke s hrvatskim napjevima – quali venivano cantando certe loro canzonette schiavone di vaghissima aria. Već u srednjem vijeku dubrovačke družine u vrijeme poklada ulazile bi u stolnu crkvu i tamo plesale osobito u galerijama, pa je dubrovačka vlada 1420. donijela zabranu da nitko ne smije u pobočnim lađama niti u prostorijama nad njihovim svodovima izvoditi plesove i pjesme. Zabilježeno je da je u svojem plesnom ophodu čak i stara dubrovačka maska Turica prvog dana proslave svetoga Vlaha ulazila u crkvu i plesala u njoj. Poslije podne ispred crkve plesala je vlastela uz pratnju frula i svirala, a zanimljivo je da pučani nisu smjeli plesati kolo s vlastelom, nego zasebno. Iz 15. stoljeća potječe i prvi zapis stihova usmene lirske pučke pjesme na hrvatskom jeziku, in sclavo, zabilježen u Dubrovniku. Riječ je o pjesmi čije je stihove u formi rugalice podoknice – O Jelo, vita Jelo. Ne hod sama na vodu, Klimoje je na vodu! u vrijeme karnevala 8. veljače 1462. izvodila skupina mladića, pri čemu su trojica solista u središtu kruga vodila pjesmu, a ostali su pripjevali. Ta je pjesma vjerojatno bila dio programa proljetnih pjesama koje su se pjevale u kolu ili uz kolo, a zatim su postale i dio ophoda. Sličan su primjer i pučke kolende, koje po svojem sadržaju pripadaju proljetnim i ljetnim obrednim pjesmama, odnosno kolskim pjesmama, koje su potom postale dio božićnog i novogodišnjeg programa. Na području Županje u Slavoniji sličnu pjesmicu s naslovom Jelo ili U Cvjetnicu Jelo pjevali su još početkom 20. stoljeća muškarci koji su uoči Cvjetnice obilazili kuće djevojaka po selu, a one su im za uzvrat kitile bunare i ograde, dok su ih svekrve darivale jajima.

Plesanje kola bilo je osobito rašireno kod stanovništva u zaleđu jadranske obale, koje povijesni izvori navode kao Morlaci. Posrijedi je etnička skupina koja je nastala spajanjem domicilnog stanovništva jugoistočne Europe i doseljenih Rimljana, a bavila se nomadskim, odnosno transuhmantnim stočarenjem. Dolaskom Slavena to je stanovništvo u određenoj mjeri prihvatilo slavenski jezik, kulturu i običaje, pa je tako stvoren zanimljiv kulturni sinkretizam. Njihovo ime u značenju Crni Vlasi nastalo je od grčkoga Morovlahi – Μαυροβλάχο, na latinskom Morlachus, a dobili su ga po prepoznatljivoj crnoj boji sukna. Morlake ili Morovlahe nalazimo u zapisima iz srednjeg vijeka, primjerice u Senjskom statutu iz 15. stoljeća, ili u dubrovačkim ispravama kao Morablachi, Morolacchi ili Morlachi. Taj se etnonim prvi put susreće u pismu jednog Dubrovčanina Andriji Gunduliću 1375. godine. Osim toga, u dubrovačkoj kronici iz srednjeg vijeka susrećemo se s Morlacima koje je dubrovačka vlast naselila na Srđu, a oni su bili iz zaleđa Neretve – Murlachi da basso sopra Nerente piu Chatunari, a navode se i kao ljudi de ogni Vlasi, odnosno ljudi iz Donjih Vlaha, možda iz okolice Stoca. Osim brda Srđa, Morlake su naseljavali i na područje Brgata, pa u Župi dubrovačkoj između Mlina i Ljute, u konavoskoj Površi, Završju, između Dubravke i Vodovađe, a spominju se i Vlachi Ragiani, možda Riđani, na granici Konavala i Dračevice. Izvori poznaju morlačko ili vlaško stanovništvo koje je na području Hrvatske živjelo prije dolaska Osmanlija, kao i ono koje turska najezda potiskuje u Hrvatsku s područja Bosne i Hercegovine. Osim kao stočari, Morlaci su tijekom dubrovačke vlasti od 13. do 15. stoljeća bili čuvari granica, posrednici u trgovini, posebice solju, i čuvari dubrovačkih karavana. Njihov jezik, vlaško-rumunjski, bio je jedan od jezika iz rumunjske skupine jezika. Danas ga nalazimo pod nazivom istrorumunjski i bogat je arhaizmima i hrvatskim izrazima. Uzme li se u obzir da je u Dubrovniku sve do 15. stoljeća postojao raguzejski, jedan od autonomnih romanskih jezika iz skupine dalmatskih govora, može se pretpostaviti da su se u nekoj manjoj mjeri Morlaci, stricto sensu, i Dubrovčani (Raguzeji) mogli sporazumijevati. Unatoč svim nastojanjima dubrovačkog Senata, raguzejski jezik je nestao već krajem 15. stoljeća. Morlačko stanovništvo komuniciralo je s Dubrovnikom i često se spuštalo u grad te dolazilo trgovati, a vjerojatno je tada izvodilo i svoje plesove, odnosno kola. Dolaskom Mlečana na istočnu obalu Jadrana naziv Morlaci počinje se prvo primjenjivati kao opći naziv za sve stanovnike teritorija pod Osmanlijama, a poslije i za stanovnike sela u okolici gradova, koji su bili Slaveni – Hrvati. Stoga taj prvotni etnonim počinje označivati dinarsko stanovništvo i njihov specifičan način života. Valja napomenuti da su naziv Ćići, koji je uz nazive Čiribirci, Rumeri, označivao vlaško stanovništvo Istre, istarski Talijani koristili u pogrdnom kontekstu označujući njime hrvatske stanovnike Istre. U svojoj komediji Novela od Stanca iz 16. stoljeća Marin Držić vrlo je vjerno uprizorio lik Vlaha Stanca, stanovnika s rijeke Pive koji s vilama igra kolo. Dubrovčani su stočarsko stanovništvo oko Trebinja, Ljubinja i Gackoga u srednjem vijeku držali Vlasima, pa se u dubrovačkim izvorima iz 1376. tako navode Vlachi et Bosgnani. S obzirom na to da je, za razliku od katoličke Dubrovačke Republike, jedan dio dubrovačkog zaleđa dijelom ispovijedao pravoslavnu vjeru, Stanac je mogao bio pripadnik te vjeroispovijesti, iako pojmovi Vlah i Morovlah u načelu nisu imali vjerski predznak, nego su prvotno označivali etničko podrijetlo, a zatim i geografsko dinarsko podrijetlo stanovništva koje je živjelo izvan gradova podalje od mora.

U raznim pisanim izvješćima i opisima iz 18. i 19. stoljeća u Dalmaciji navodi se kolo s plesnim elementom poskakivanja – tzv. skoči-gore kao prepoznatljivom oznakom morlačke kulture, odnosno tada već slavenskih stanovnika dinarskog područja. Narod koji je živio na tom području iz svoje duboke starine baštinio je arhaično kolo bez glazbe i pjesme, tzv. nijemo ili gluho kolo. Drži se da su nijemo kolo, kao i ojkavica te ganga naslijeđe upravo domicilnoga ilirsko-romanskog stanovništva. Najpoznatija su mimička kola iz okolice Livna, Travnika, zatim nijema kola Vrlike i Glamoča, te slična kola u okolici Knina i Promine. S vremenom su se takva kola u pojedinim krajevima razvila u kola s glazbenom pratnjom, najčešće mješnicama, ili s popratnom pjesmom, a drugdje su ostala sačuvana u svojem arhaičnom obliku. Element visokog poskakivanja objema nogama nalazimo i u kontinentalnoj Hrvatskoj, Posavini, Bilogori, Zagorju i Slavoniji, a pretpostavlja se da je taj element u plesovima spomenutih krajeva došao iz srednjovjekovne branle, odnosno plesa hault barroisa iz 15. stoljeća. O plesovima Morlaka izvješćuje nas Alberto Fortis u svojem Putovanju po Dalmaciji iz 1774., koji kaže da plešu kolo uz pratnju pjesme i mješnice, a zatim taj ples prelazi u tzv. skozzi-gori. Balthasar Hacquet u svojem djelu Slika i opis jugozapadnih i istočnih Slovenaca, Ilira i Slavena iz 1801. godine također opisuje kolo parova koje se izvodi uz pjesmu i mješnice – kosslo (kozlo) ili lijericu – guszle ili vrstu oboe – šalmaj, a parovi pri plesu skaču visoko – skossigori. Vrlo slično taj ples opisuje i Joseph Lavallée 1802. godine u djelu Slikovito i povijesno putovanje po Istri i Dalmaciji. Jean Baptiste Joseph Breton u svojoj knjizi Ilirija i Dalmacija: mjesta, običaji i nošnje Ilira, Dalmatinaca i njihovih susjeda iz 1816. pišući o svadbenim običajima kod Dalmatinaca navodi kako su oni slični onima kod uskoka i Morlaka, dok su im ples i glazba slični kao kod Ličana. Takvi navodi upućuju na šestodijelno kolsko plesanje koje opisuje i Šime Ljubić 1846. u knjizi Običaji kod Morlakah u Dalmaciji. Prema njegovu mišljenju, kolo je uz pjevanje narodnih pjesama i mješnica ili dipli ples koji su Morlaci izvodili naslijeđen od Ilira, a Morlake drži Slavenima. On donosi i stihove koje je zabilježio Petar Nisiteo, a koji se pjevaju u kolu: Skoči kolo, da skočimo, da se Bogu pomolimo! Skoči kolo, da skočimo, da se k domu potožimo! Juraj Dulčić donosi podatke o kolu s otoka Visa koje se zove skočigori, kao i kod Morlaka, a pleše se uz mješnice ili lijericu. O plesu kola uz koje se skače saznajemo i kod Ivana Gundulića u 17. stoljeću, koji u Osmanu spominje kolo uz diple, svirale i pjesmu, a u Dubravci pjeva: Igraj kolo, skočmo bolje, svak se kaži dobre volje. Kolo u svojem djelu spominje i Ignjat Đurđević u 18. stoljeću. Pavao Pelizzer iz Rovinja je u 17. stoljeću na otoku Krapnju vidio običaj izbora kralja i kolo, a Giuseppe Pignata u jednom djelu tiskanomu 1725. godine pri običaju izbora kralja na otoku Molatu opisuje kolo u kojem su ljudi skakali u zrak sa smiješnim grimasama, raznim pozama, otiskujući se ukočenim nogama u vis, u velikom krugu poput žetelaca. U Šibeniku se 1611.–1617. godine plesalo i starohrvatsko kolo. Na temelju arhivske građe iz 18. stoljeća s Visa, Grga Novak navodi kolo koje se pleše u krugu držeći se za ruke, i izvodeći pola koraka naprijed i pola koraka natrag. Uz to kolo se pjevalo, a u sredini je postavljena boca puna dobrog vina.

Najstariji oblik kola jesu šestodijelna kola. Prema mišljenju dr. Ivana Ivančana, šestodijelno kolsko plesanje stiglo je u Europu s Bliskog istoka. Poznaju ga i Arapi pod nazivom dapke, što znači udariti nogom. Kod Slavena su takva šetana kola bila praćena i pjesmom, pa ih poznajemo i kao pjevana kola. U širem europskom kontekstu posebno arhaična su i srednjovjekovna pjevana kola, kao što je staro kolo s Farskih otoka kod Škotske, koje se izvodi uz pjevanje balada. Već krajem srednjeg vijeka u Europi dolazi do razdvajanja parova starog kola u parovni element poskakivanja s noge na nogu. Podizanje plesne partnerice u zrak trag je zapadnoeuropske volte, koja se počinje širiti od 15. stoljeća. Plesni element poskakivanja, tzv. skoči gore, susrećemo u izvješćima iz 18. stoljeća s naših područja. No možemo pretpostaviti da se kod naših kola taj element javlja u baroku, odnosno krajem 17. stoljeća, pa je početak 18. stoljeća vrijeme kada se prvotno kolo dubrovačkog kraja, koje se plesalo uz pratnju pjesama poskočnica i mješnica, razvilo u parovno kolo poskočicu, koju poznajemo iz izvješća sa sredine 19. stoljeća. Raspad cjelovite strukture kola na parovne figure zasigurno je utjecao i na napuštanje pjevanja u kolu, te je ono postalo uvodni element izvedbe, odnosno popratni dio koji se izvodio postrance. Na razvoj poskočice neizostavni su i utjecaji urbane kulture plesa koji su dolazili iz Dubrovnika, u kojima je plesna sastavnica izvedbe dominirala nad onom pjevanom, kao i pojava kolovođa, odnosno onih koji su upravljali plesom i izvikivali naredbe. Tako Johann Christian von Engle u djelu Povijest Dubrovačke Republike iz 1807. opaža da se u Primorju sve kretnje u kolu zapovijedaju na talijanskom jeziku, kao što se drugdje u Europi radi s kvadriljom. Istodobno dolazi i do ubrzavanja staroga šestodijelnog kola, pa neka kola na Jadranu dobivaju trodijelni oblik. Takav je slučaj i s dijelovima poskočice, što je još jedan od razloga za napuštanje pjevanja u kolu poskočici. Pojava lijerice, koja se širi od 18. stoljeća te na njegovom kraju počinje osvajati teritorij i malo-pomalo istiskivati mješnice kao glazbenu pratnju kola, također pridonosi promjenama plesnog tempa.

Kolo, horo ili oro kružni je oblik plesa u kojem plesači prate jedan drugoga po zamišljenoj kružnici. Prvi naziv govori o njegovom obliku obruča – circulus, a druga dva naziva potječu iz grčkoga horos u značenju skup ljudi. Kolo je široko rasprostranjen oblik plesa kod Južnih Slavena. Postoje obredna kola koja čvrsto slijede pravila i zadanu strukturu, kao i ona zabavna, manje formalnog karaktera. Kola dijelimo na zatvorena i otvorena, te na nijema kola, pjevana kola i kola uz glazbenu pratnju. Od obrednih kola posebno se ističu kola za plodnost te posmrtna kola. Kola oko obrednih vatri u proljeće i ljeto bila su namijenjena zaštiti od nametnika, uroka i bolesti. Može se reći da je kolo prastaro društveno sredstvo za komunikaciju zajednice s onostranim, pa je u tom smislu za nju bilo i sveto. Osim toga, kolo je bilo središte društvenog života zajednice, mjesto upoznavanja, mladenačkih ljubavi, društvene kritike i poruge, kao i mjesto oslobađanja od društvenih napetosti i tenzija.

Kretanje kola uobičajeno prati hod Sunca na nebeskom svodu (u smjeru kazaljke na satu), naoposum ili naoposle, odnosno onako kako se kreću Sunce i Mjesec, tj. u pravilnom redu – obredu. Posmrtna kola kreću se u suprotnom smjeru ili su plesači okrenuti leđima prema središtu kola. Takva kola nose nazive krivo kolo ili kolo naopako. Obrnutim smjerom, kao i izvrtanjem uobičajenog poretka plesači magijskim putem žele zbuniti umrle duše te se tako zaštititi od njihova utjecaja u liminalnom kontekstu izvedbe. Na brojnim stećcima s područja Konavala, iz Brotnica, Pridvorja, Gabrila, Mihanića, Popovića, mogu se vidjeti prikazi kola, kako onih muških, ženskih tako i mješovitih. Muška i ženska kola gdjegdje prikazuju plesače koji se drže s uzdignutim rukama, dok druga prikazuju ženska kola s rukama ispruženima na ramenima. Prema pojedinim autorima, takvi prikazi odnose se na posmrtna kola. U Cavtatu, ispred crkve sv. Jurja, nalazi se kamena ploča s prikazom pastirskog plesa sa štapovima te prikazom vukova i sukoba vuka i konja. Taj prikaz odgovarao bi pastirskim tancima koji se spominju kod dubrovačkih pjesnika u 15. stoljeću, a išao bi i u prilog postojanju lančanih plesova sa štapovima na ovom području, koji su mogli imati i obrednu ulogu zaštite stoke. Obredna kola za plodnost imaju funkciju poticanja sveopće plodnosti ljudi, životinja i bilja. Simboličnim pokretima, ponajprije trešnjom tijela, kao i udaranjem nogama o pod ili poskakivanjem, prizivalo se djelovanje duha vegetacije. Kolo koje izvode samo starci ili starice također je imalo slično značenje, a najčešće se izvodilo kao posljednje, i to u vrijeme poklada.