TEST
Čoroje, Vila i Turica i njihov rozzo ballo campestre

Čoroje, Vila i Turica bile su stare dubrovačke maske koje su se od 15. do 19. stoljeća pojavljivale u gradu od blagdana svetog Vlaha pa kroz cijelo pokladno razdoblje, ponajviše na pokladnu nedjelju, ponedjeljak i utorak. Prve vijesti o Turici nalazimo u odluci Maloga vijeća iz 15. stoljeća da se igračima turice dadu četiri perpera, a u 17. stoljeću podatci govore da su se i igrači drugih dviju maski također nagrađivali novcima. Upravo su u 17. i 18. stoljeću ove maske doživjele vrhunac javne izvedbe. Njezino je središte bilo na sam blagdan svetog Vlaha. 

Vila-overo-Diana,--Frano-Marija-Appendini,--Notizie-istorico-critiche-sulle-antichita,-storia-e-letteratura-de'Ragusei,-I-II.,-Dubrovnik,-1802.-1803.
Sileno,-Bembelj,-P.-F.-Martecchini,-Album-di-Ragusa,1982.,-Državni-arhiv-Dubrovnik,-Hr-DADU-264-Fasc.5
Turiza
Čoroje-overo-Bacco,Frano-Marija-Appendini,--Notizie-istorico-critiche-sulle-antichita,-storia-e-letteratura-de'Ragusei,-I-II.,-Dubrovnik,-1802.-1803.
Bembelj
Diana,-Vila-P.-F.-Martecchini,-Album-di-Ragusa,1982.,-Državni-arhiv-Dubrovnik,-Hr-DADU-264-Fasc.5
Bacco,-Čoroje,-P.-F.-Martecchini,-Album-di-Ragusa,1982.,-Državni-arhiv-Dubrovnik,-HR-DADU-264-Fasc.5a
Marte,-Turiza,-P.-F.-Martecchini,-Album-di-Ragusa,1982.,-Državni-arhiv-Dubrovnik,-HR-DADU-264-Fasc.5a

Vila overo Diana, Frano Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de'Ragusei, I-II., Dubrovnik, 1802.-1803.

Sileno, Bembelj, P. F. Martecchini, Album di Ragusa,1982., Državni arhiv Dubrovnik, Hr-DADU-264 Fasc.5

Turiza overo Marte, Frano Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de'Ragusei, I-II., Dubrovnik, 1802.-1803.

Čoroje overo Bacco,Frano Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de'Ragusei, I-II., Dubrovnik, 1802.-1803.

Bembelj overo Sileno, Frano Marija Appendini, Notizie istorico-critiche sulle antichita, storia e letteratura de'Ragusei, I-II., Dubrovnik, 1802.-1803.

Diana, Vila P. F. Martecchini, Album di Ragusa,1982., Državni arhiv Dubrovnik, Hr-DADU-264 Fasc.5

Bacco, Čoroje, P. F. Martecchini, Album di Ragusa,1982., Državni arhiv Dubrovnik, HR-DADU-264 Fasc.5a

Marte, Turiza, P. F. Martecchini, Album di Ragusa,1982., Državni arhiv Dubrovnik, HR-DADU-264 Fasc.5a

Nakon što bi maske obišle grad, tri sata prije noći na trgu pred Kneževim dvorom plesale bi uz pratnju svirala, vjerojatno mješnica ili oboe – šalmaja i bubnja svoj rozzo ballo campestre ili villereccia danza, kako navodi Appendini, odnosno divlji seljački ples u kome su se vrtjeli i poskakivali, plašili djecu i gledatelje, da bi odmah nakon njihove izvedbe slijedila velika vojna smotra, već spomenuta rassegna. Postavlja se, stoga, pitanje jesu li ove tri maske nekada bile dio smotre, to jest bojne igre poput moreške, odnosno moreške kao dvorskog baleta. Osim toga, te tri figure nekada su obilazile i grad u ophodu prije središnjeg nastupa pred Dvorom, kao što su i vojne formacije obilazile grad te na pojedinim mjestima izvodile naklone i igre na španjolski način. Stoga se može zaključiti da su i u tim pojedinačnim izvedbama ili igrama na pojedinim točkama uz vojsku sudjelovale i spomenute tri maske.

Vučetić u svojoj knjizi Sv. Vlaho u Dubrovniku, iz 1923., kada piše o vojnoj smotri, navodi kako je vlada naložila da bratstva, nadasve ono vunenog obrta, odrede sve potrebno za bojnu igru te da se Bratstvo kožuhara pobrine da izradi masku Turice i da su bili pripremljeni glazba, igrači, pjevači i krabulje. Kako su te maske izgledale, možemo vidjeti na graviri Antonija Sandija, tiskanoj u djelu Francesca Marije Appendinija Notizie istorico-critiche sulle antichità, storia e letteratura de' Ragusei iz 1803., ili na ranijem prikazu akvarela tih triju maski iz 1892. u arhivu Petra F. Martecchinija u Državnom arhivu u Dubrovniku. Zanimljivo je da su na tim akvarelima uz slavenska imena maskama dopisana i njihova talijanska imena, interpretatio romana, kojima se ti likovi označuju kao antička božanstva, Turica – Marte (Mars), Čoroje – Bacco (Bakh) i Vila – Diana. Te nazive mnogi autori nisu uzimali ozbiljno, nego su ih tumačili kao Martecchinijeva domišljanja da slavenske pokladne likove tumači imenima antičkih božanstava. Neki autori su, pak, tražili supstitute u drugim slavenskim božanstvima. Na nekoliko primjera vidjeli smo da se u sklopu renesansnih dvorskih dramskih uprizorenja pastoralnih, alegorijskih i mitoloških sadržaja javljaju antička božanstva i fantastični likovi, te moreška kao figura sukoba među likovima. Sjetimo se samo Kupida ili vile iz Gundulićeve Tirene.

Takvi su likovi bili opća mjesta ili amblematske točke renesansne dramaturgije, pa su, kao takvi, uz morešku, našli svoje mjesto i u teatru ulice, među pučanima i obrtnicima kao karnevalske igre, plesovi i pantomime. Možemo, stoga, pretpostaviti da su figure Čoroja, Vile i Turice u 15. stoljeću, a možda i prije, bile dio nekoga lančanog plesa, možda moreške, koja se izvodila na blagdan svetoga Vlaha, ili cerchiate, kao što je u plesu postolara sudjelovao Bembelj ili u plesu krojača Kupido. Spomenimo i to se u prvom od tri soneta koji prethodi igri moreške obrtnika u Splitu iz 1784. godine moreška opisuje kao giuoco sacro a Marte, dakle sveta igra posvećena Marsu, što bi moglo upućivati i na to da je dubrovačka Turica overo Marte nekada bila dio moreške i predstavljala konja, kojega susrećemo u drugim sličnim plesovima. Igrač Turice bio je odjeven u vuneno krzno tamnosmeđe boje, koje ga je potpuno prekrivalo, te nije imao ruke, nego je ispod vune držao dugački štap na čijem je vrhu stajala stilizirana konjska glava s naglašenim očima, nozdrvama, ušima, crvenim jezikom i kozjom bradicom na donjoj čeljusti. Čovjek ispod vunenog pokrivača micao je čeljusti na štapu koje su klocale, a na nogama je imao obuću u obliku kandži. Pojavu jednog ili dva takva konja koji kruže oko plesača sa štapovima, rupčićima ili mačevima susrećemo u engleskom plesu moriss danceu, koji se razvio iz moreške.

Konji zabavljaju okupljene plešući uokolo i često klocajućim čeljustima prikupljaju i novac. Nalazimo ih u engleskom plesu hobby horse i balearskom plesu ball de cavaletts. Osim konja, u morris danceu susrećemo dječaka prerušenoga u djevojku (Mayde Maryan), poput naše vile, kao i u ball de cavalettsu. Dubrovačku Dianu ili Vilu vjerojatno je također glumio muškarac, jer je poznato da su u pokladnim, kao i u kazališnim izvedbama toga doba sudjelovali gotovo isključivo muškarci. Bio je odjeven u dugu sivkastobijelu haljinu stegnutu ispod prsiju, s kratkim rukavima, s velom od istog materijala koji je pokrivao kosu, a završavao cvjetnim vijencem na vrhu. U rukama je držao stilizirani trokut s cvijećem i lišćem. Ovaj plesni rekvizit vrlo je sličan lukovima u cerchiatama, pa njegove uzore možemo tražiti upravo u lančanim plesovima.

U drugom balearskom plesu, nazvanom cossié, također nalazimo muškarca prerušenoga u damu, ali i figuru vraga – diablo, koji se može povezati s dubrovačkim Čorojem, odnosno Bakhom. Čoroje je bio odjeven u kosmatu krznenu haljinu, iz koje su izvirivale ruke, na licu je nosio platnenu masku s naglašenim otvorom za usta. Noge su mu bile obuvene u obuću u obliku kandži, a u ruci je držao batinu okićenu cvijećem i lišćem. U njegovu štapu ovjenčanom cvijećem možemo vidjeti Bakhov štap, odnosno falusni simbolizam. Poznato je da je Bakh zbog svojih osobina bio izjednačen s likom đavla. Osim toga, naziv Čoroje upućuje i na crnu boju njegova zacrnjena lica, što je moglo reflektirati značenja koja su se u moreški pridavala onima drugima, odnosno Morima – Maurima. Slično dubrovačkom Čoroju, u folkloru dinarskog područja zabilježen je običaj božićnog i pokladnog maskiranja muškaraca u žene ili životinje, koji nosi naziv Čarojice, što je ostatak vegetacijskih obreda za plodnost s uporištem u antičkom Dionizijevu, odnosno Bakhovu kultu. Sam naziv na to je područje stigao posredstvom rumunjskih vlaških stočara kod kojih naziv cioroiu, cioroe nosi značenja vrana, Ciganin ili crni. Stoga je ovaj pokladni naziv sinkretizam ruralne kulture dinarskih stočara širega dubrovačkog zaleđa, koja je dobila novu interpretaciju u kontekstu renesansnog repertoara urbane kulture. Čoroje je u sebi sadržavao i ludičku komponentu koju prepoznajemo kod figure lude, koja katkad ima i zacrnjeno lice u njemačkim mačevnim plesovima. Ona pleše između i okolo plesača, te na kraju stradava.