Između njih treba treba istaknuti učiteljicu Milku Crnčević, koja je osnovala i vodila folklornu sekciju u Osnovnoj školi Lapad. Brojna športska društva, zborovi, kao i folklorne sekcije, koji su djelovali u srednjim školama 1960-ih godina, usko su surađivali s Omladinskim komitetom Dubrovnik i garnizonom smještenim u dubrovačkoj vojarni – Kasarni u Gružu. U cilju poboljšanja i unaprjeđenja postojećega folklornog programa, na inicijativu predsjednice Općinskog komiteta Saveza omladine Hrvatske gospođe Marije – Bebe Dujmović (rođ. Napica), a u suradnji s lokalnom Omladinskom organizacijom Dubrovnik uspostavljena je 1963. godine folklorna skupina koja je u Pedagoškoj gimnaziji okupila desetak djevojaka. Voditelj i harmonikaš te skupine bio je hrvatski ročnik iz dubrovačke vojarne Marijan Hudek. Tek nastala folklorna skupina uključivala je samo plesačice, koje su plesale i muške i ženske plesne dionice. Djevojke nižega rasta plesale su ženske plesne dionice, a one višega rasta, muške plesne dionice. Ustanovljena folklorna skupina nije imala odgovarajuće plesne kostime, odnosno narodne nošnje u kojima bi djevojke plesale, pa se za potrebe prvih javnih nastupa u kazalištu posuđivala improvizirana odjeća s redizajniranim tradicijskim elementima. Djevojke koje su plesale ženske plesne dionice nosile su bijele košulje – haljine, s pregačama i pojasom, a one koje su plesale muške plesne dionice – kratke bijele košulje s prslucima, duge tamne hlače, čizme i kape na glavama. Plesne probe održavale su se u prostorijama športske dvorane Pedagoške gimnazije. Kao rezultat svojega djelovanja folklorna je skupina 1964. održala dva javna nastupa: prvi u Pedagoškoj gimnaziji i drugi u garnizonskoj vojarni u povodu Međunarodnog praznika rada, prvoga svibnja. Nakon odsluženja vojnog roka Marijan Hudek morao je napustiti Dubrovnik, pa je bilo potrebno naći novoga voditelja. Marijan Hudek i Luka Obradović, koji su bili stariji vojni ročnici zaduženi za kulturni program vojarne, prepoznali su tek pristiglog ročnika Sulejmana Muratovića i predložili ga Omladinskom komitetu 1964. godine. Još kao student ekonomije u Zagrebu, Sulejman Muratović plesao je u u amaterskoj skupini folklornog ansambla Lado, a zatim je bio i suosnivač Zagrebačkoga folklornog ansambla Koleda. Njegovo plesno iskustvo i znanje umnogome su odredili i budući smjer ove folklorne skupine. Predsjednica OK SOH-a Beba Napica obratila se odgovornim časnicima garnizona, te je zatražila dopuštenje da se ročniku Muratoviću dopusti djelovanje u funkciji voditelja folklorne skupine. Zahtjev je odobren, pa se ubrzo krenulo s radom. Muratović je zatražio da mu se osigura prostor za vježbanje, kao i hramonikaš, te je odobreno da se plesne probe održavaju u športskoj dvorani Pedagoške gimnazije, a za harmonikaša je zamoljen Stijepo Granada, koji je tada bio zaposlenik Simfonijskog orkestra Dubrovnik. Tada je organizirana i audicija, na koju se prijavilo dvadeset i šest djevojaka, uglavnom iz Pedagoške gimnazije. Postojeća folklorna skupina tako je osnažena te su stvoreni uvjeti za njezin daljnji razvoj. Na samom početku plesne probe održavale su se jednom na tjedan, a s obzirom na nedostatak muških plesača, Muratović je organizirao da plesačice jednom na tjedan vježbaju ples s ročnicima u vojarni. Suradnja s dubrovačkom vojarnom rezultirala je i putovanjem u Mostar, gdje se održavala smotra garnizona – natjecateljski susreti različitih sekcija koje su djelovale unutar vojarni. Desetak djevojaka, članica folklorne skupine, zajedno s vojnicima, vlakom, popularno nazvanim „Ćiro“, krenulo je na svoj prvi neslužbeni folklorni nastup izvan Dubrovnika. Zanimanje za folklor pod vodstvom Sulejmana Muratovića 1965. godine naglo je poraslo, te se počeo priključivati veći broj mladih ljudi. Prvi nastup za prijatelje i obitelj održan je u Kazalištu Marina Držića. Iste godine, na inicijativu predsjednice OK SOH-a Marije – Bebe Dujmović i Stijepa Stražičića, direktora Koncertne poslovnice Dubrovačkih ljetnih igara i osnivača Kulturno-umjetničkog društva Marin Držić, pojavila se ideja o osnutku Omladinskog ansambla narodnih plesova i pjesama. Stijepo Stražičić na tome je ustrajno radio pokušavajući pridobiti naklonost svih tada važnih društvenih organizacija, što mu je i uspjelo osnivanjem Osnivačkog odbora, koji je podupro i Općinski komitet omladine. Njega su činili predstavnici OK SOH-a Marija – Beba Dujmović, Frano Nalbani, Baldo Čupić, Henrieta (Mendi) Regjo iz Turističkog društva, Stijepo Stražičić iz Ljetnih igara, Antun (Čićo) Petričić iz Putničke agencije Atlas i Nikša Sabljić iz Učiteljske škole. Naziv Omladinski ansambl narodnih igara i pjesama „Linđo“ osmislio je Stijepo Stražičić u rujnu 1965. u prigodi jednog od primanja u prostorima Radničkog doma (Ivan Morđin Crni). Dva mjeseca poslije nastupa u Narodnom kazalištu Marina Držića, 8. listopada 1965. organiziran je prvi javni nastup u tvrđavi Revelin. Narodne nošnje za tu je prigodu posudio Folklorni ansambl Koleda iz Zagreba, a publiku su činili turistički djelatnici i zainteresirani građani. Poslije toga Linđo je nekoliko puta nastupao u Narodnom kazalištu, ali i u Radničkom domu.

Osnivački odbor Ansambla narodnih igara i pjesama „Linđo“ 1965. godine donio je odluku da se dotadašnjeg voditelja i koreografa Sulejmana Muratovića privoli da ostane u Dubrovniku i nastavi voditi ansambl, te da mu se osiguraju svi uvjeti potrebni za život u Dubrovnku. Nakon što je postupak osnivanja završen, u listopadu 1965. imenovan je Odbor Ansambla narodnih plesova i pjesama Linđo, koji su činili: Sulejman Muratović, kao voditelj; Ante Kalmeta, predstavnik ustanova u kulturi; Antun (Čićo) Petričić, predstavnik Atlasa; Stijepo Stražičić, predstavnik Dubrovačkih ljetnih igara, a na čelu Odbora bila je Henrieta (Mendi) Regjo iz Turističkog društva. Od Turističkog društva, Putničke agencije „Atlas“, Turističkog saveza i Fonda za turizam dobivena su sredstva za kupnju narodnih nošnji i instrumenata. Nabavljeni su tako 43 primjerka ženske narodne nošnje i 37 primjeraka muških nošnji iz različitih krajeva ondašnje države, primjerice, bunjevačka narodna nošnja iz Vojvodine, posavska narodna nošnja iz Hrvatske, valpovačka narodna nošnja iz Hrvatske, rugovska narodna nošnja s Kosova, narodna nošnja iz Povardarja, te narodna nošnja Mariova iz Makedonije. Povećao se i broj članstva na njih tridesetak, a u djelovanje se uključilo i 8 glazbenika iz Gradskog orkestra. Plesačice su od samog početka bile podijeljene na velike i male plesačice, a muških je plesača nedostajalo, pa su na ispomoć dolazili i vojnici iz garnizona. Iste 1965. godine, kada je i osnovan, Ansambl je održao i prvi nastup za inozemne goste u restoranu Jadran, a 29. studenoga 1965., u povodu Dana Republike, nastupio je i u Radničkom domu. Plesne probe održavale su se u dvoranama nekadašnje Preparandije, Glazbene škole Luke Sorkočevića, Gimnazije, zgrade Sloge u ulici Miha Pracata, u Revelinu, Galeriji, pa i u Lazaretima, te je problem odgovarajućih prostorija i dvorane pratio Ansambl već od samih početaka. Dok su izvođači 1970-ih plesne probe održavali u Revelinu, mlađi pionirski i omladinski sastav imao je probe u Umjetničkoj galeriji Dubrovnik (prostor je na korištenje dodijeljen 1975.) i u Lazaretima. Kada je 1990. Ansamblu dodijeljena dvorana u prostoru nekadašnje tiskare Ivo Čubelić, činilo se da su problemi riješeni. Taj prostor, međutim, nikada nije uređen i predan na korištenje Ansamblu. Glavni nastupi namijenjeni stranim posjetiteljima održavali su se u tvrđavi Revelin, a oni prigodni u Radničkom dom i u Narodnom kazalištu. Nakon uvida Turističkog društva u mogućnost samostalnog financiranja, od 1966. godine Ansambl Linđo djeluje potpuno samostalno kao udruga građana. Vjerojatno već tada, ili krajem 1960-ih, zahvaljujući nabavi narodnih nošnji iz drugih država i osnaživanjem respektabilnoga međunarodnog programa s koreografijama iz susjednih zemalja, tadašnji Ansambl narodnih igara i pjesama „Linđo“ mijenja ime u Ansambl narodnih plesova i pjesama naroda Jugoslavije „Linđo“. Takva promjena u nazivu potaknuta je željom da se Ansambl afirmira kao jedinstveni folklorni proizvod koji u Dubrovniku, međunarodnom kulturnom središtu ondašnje države, ali i u inozemstvu, može suvereno predstavljati bogato tradicijsko naslijeđe različitih naroda Jugoslavije. Pod tim imenom Ansambl djeluje do 1991., kada mijenja ime u Folklorni ansambl Linđo, i svoj program usmjerava isključivo na tradicijsku kulturu Republike Hrvatske. Prepoznatljivi amblem Folklornog ansambla Linđo koji ga prati od samih početaka prikazuje lijeričara s lijericom i grafičko je riješenje poznatog dubrovačkog akademskog grafičara Iva Grbića.

Društvom je u samim početcima upravljala Skupština s Izvršnim (Upravnim) odborom, Nadzornim odborom i Umjetničkim savjetom. Predsjednik Izvršnog odbora 1970-ih godina bio je Ante Božinović, predsjednik Skupštine općine Dubrovnik, koji je zahvaljujući svojemu položaju, ali i razumijevanju za Ansambl, znatno potpomogao njegov razvoj. U Umjetničkom savjetu odlučivalo se o plesnom programu, nabavi narodnih nošnji, članstvu i o drugome. Predsjednik Umjetničkog savjeta 1970-ih godina bio je etnolog Božidar Kalmeta, direktor Dubrovačkih muzeja, koji je u suradnji s članom Umjetničkog savjeta Sulejmanom Muratovićem kreirao kulturnu politiku Ansambla. Osim spomenutih, član Umjetničkog savjeta bio je još jedan etnolog i plesač u Ansamblu – Dragan Elaković. U Izvršnom (Upravnom) odboru, uz ostale odabrane članove iz različitih organizacija sjedio je uvijek i jedan predstavnik članova Linđa iz reda plesača ili glazbenika. S obzirom na to da je Linđo, posebice tijekom 1970-ih godina, postizao iznimne uspjehe, brojne društvene organizacije htjele su ga pridobiti za sebe i inkorporirati u dio svojeg poslovanja. Budući da je Linđo kao društvo građana održavao tijesne odnose s Omladinskom organizacijom, na čiju je inicijativu i nastao, u Statutu Ansambla postojala je klauzula, odnosno članak o tome da ako dođe do prestanka rada Ansambla, cjelokupna imovina, uključujući nošnje, pripast će Omladinskoj organizaciji. Sva potrebna ulaganja u održavanje prostora, nošnji, instrumenata i zaposlenika Linđo je financirao iz osobnih prihoda, ali i iz kredita koje je uzimao kod društvenih organizacija i uredno ih vraćao. Tako kao primjer možemo navesti i to da je tvrtka Hoteli Plat pomogla Linđu da uredi prostorije u prizemlju Umjetničke galerije Dubrovnik, a Linđovci su za uzvrat svaku srijedu održavali svoj program u toj hotelskoj kući. Najveći uspon Ansambl je doživio u razdoblju od 1970. do 1985. godine. Već 1974. Linđo je ostvario 88 nastupa s više od 30.000 posjetitelja, a osim redovitih nastupa ponedjeljkom i petkom, te nastupa na Dubrovačkim ljetnim igrama, nastupao je i u brojnim hotelima u gradu i okolici (hotel Plat, hotel Croatia i drugi), kao i na Jadrolinijinim brodovima „Dalmacija“, „Jedinstvo“ i „Istra“, te na kruzeru bergenske parobrodne kompanije. Uobičajeni nastupi u Revelinu, na terasi ili u unutrašnjosti tvrđave mogli su ugostiti najviše 500 posjetitelja, no 1980-ih godina broj posjetitelja je, zahvaljujući turističkim skupinama, mogao biti i znatno veći – do 1500 posjetitelja. U takvim slučajevima plesni nastup organizirao se u Športskoj dvorani u Gospinu polju. Broj članova svake se godine sve više povećava, pa 1980. Linđo ima više od 400 članova, koji djeluju u dvama glazbenim i četirima plesnim sastavima. Osim toga, iste godine Linđo na repertoaru ima više od 30 koreografija, a u fundusu posjeduje 500 narodnih nošnji i 50 instrumenata. Članstvo je podijeljeno na pionirsku i omladinsku skupinu, te na izvođače. Pod vodstvom iskusnog voditelja i plesača Sulejmana Muratovića, slijedeći tendencije zagrebačke škole folklora, ali prihvaćajući u određenoj mjeri i koreografije nešto drukčijeg habitusa, Linđo je ostao „lišen svake baletizacije, rutinske profesionalizacije i koreografsko-scenskih patvorina“, kako je to zabilježio jedan novinski kritičar. Njegove živopisne izvedbe odavale su dojam živoga i autentičnoga tradicijskog bića.

Početkom Domovinskog rata Linđo ne prestaje s radom, iako su mnogi njegovi članovi tada bili na ratištima. Ple­sne probe održavaju se redovito, a pojedini članovi – branitelji povremeno se priključuju. Pripadnicima promatrača Međunarodne zajednice u hotelu Argentina upriličena je u to vrijeme serija priredbi. Posebno treba istaknu­ti ratni nastup na Dubrovačkim ljetnim igrama 1991. u prostorima restorana Jadran. Taj nastup zbog sigurnosti nije bio objavljen, no imao je emotivno i simbolično zna­čenje za tada opkoljeni grad. Zbog izostajanja turističkih nastupa, pojavio se i nedostatak sredstava za normalno funkcioniranje Ansambla. Pomoć u tim teškim prilikama, kao i tijekom nekoliko sljedećih godina, pružila je Atlantska plovidba, poslije nje Putnička agencija Atlas, poglavarstvo Grada Dubrovnika i Dubrovačko-neretvanska županija. Grad Dubrovnik 1998. godine preuzeo je vlasništvo nad Ansamblom, što je ujedno značilo i pre­uzimanje njegova financiranja. Ansambl 1999. godine postaje ustanova s nazivom Folklorni ansambl Linđo – Dubrovnik.

Od svojeg osnutka Linđo je proslavio nekoliko obljetnica. U povodu deset godina postojanja 1975. godine održani su svečani nastup u Revelinu te svečana večera u kongresnoj dvorani hotela Libertas, 1980. proslavljeno je petnaest godina, dvadeset godina postojanja 1985. godine proslavljeno je nastupom u Športskoj dvorani u Gospinu polju i hotelu Libertas (tim povodom snimljena je i televizijska emislija TV Zagreb posvećena Linđu), a dvadeset pet godina 1990. također je proslavljeno nastupom u Športskoj dvorani, svečanom dodjelom zahvalnica u hotelu Dubrovnik President te večerom u Gradskoj kavani. Trideseta obljetnica 1995. godine proslavljena je također nastupom u Športskoj dvorani, a trideset peta 2000. godine nastupom ispred katedrale. Od tada pa do 2015. godine obljetnice su se slavile svakih pet godina, s neizostavnim nastupom u Športskoj dvorani. Proslava pedesete obljetnice uključivala je bogat program, koji je započeo 7. listopada i završio 4. prosinca 2015. godine. U sklopu programa organizirani su Susret prve generacije Folklornog ansambla Linđo u restoranu Jadran, kao i Susret ratne generacije 1991., u prigodi kojega su dodijeljene plakete svim članovima koji su u doba srpske agresije na Dubrovnik, u teškim ratnim uvjetima i razaranjima uspjeli sačuvati duh i kulturu hrvatskog naroda. Za sve preminule članove Ansambla održana je misa zadušnica u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije. Nadalje, program je uključivao i predstavljanje dokumentarnog filma Balaj Linđo, autora Tonka Jovića, u Kazalištu Marina Držića, svečani nastup svih naraštaja Folklornog ansambla Linđo u Športskoj dvorani u Gospinu polju, svečanu Skupštinu u Kazalištu Marina Držića te svečanu večeru u hotelu Lacroma. U suradnji s Uredom za kandidaturu Dubrovnika za Europsku prijestolnicu kulture otvorena je i prigodna izložba naslovljena Homo u kolo – 50 godina djelovanja Folklornog ansambla Linđo, autora Ivice Kipre. U toj prigodi predstavljeni su izbor iz bogatog fundusa narodnih nošnji Folklornog ansambla Linđo te brojna dokumentacijska i fotograđa. Danas Linđo ima 400 članova, podijeljenih na tri pripremna sastava, izvođački sastav i dječju skupinu Linđovo blago. Za prigodne i obljetničke nastupe stalnom članstvu pridružuje se i veteranska skupina. Od osnutka do 2018. godine kroz Linđo je prošlo više od 3000 članova – plesača, pjevača i glazbenika. Folklorni ansambl Linđo bio je i ostao simbol grada Dubrovnika i susretište brojnih naraštaja Dubrovčana, te jedinstveno mjesto na kojem se tradicijska kultura Hrvatske na poseban način trajno njeguje i čuva.