Radio je i kao stručni suradnik na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu, koju je vodio dr. Zvonimir Ljevaković, utemeljitelj Zagrebačke škole folklora. Osim u Folklornom ansamblu Linđo, Sulejman Muratović u razdoblju od 1964. do 2010. godine umnogome je pridonio razvoju tradicijske kulture uspješno radeći i surađujući s folklornim skupinama i kulturno-umjetničkim društvima u Slanome, Župi dubrovačkoj, Žrnovu, sa Smotrom folklora u Metkoviću i Smotrom folklora u Zagrebu. Proslava pedesete obljetnice Linđa 2015. istodobno je bila i pedeseta obljetnica njegova ustrajnog rada i truda. Sulejman Muratović dobitnik je mnogih nagrada i priznanja, primjerice Nagrade Grada Dubrovnika za životno djelo 2001. godine, kao i Nagrade Dubrovačko-neretvanske županije za životno djelo 2014. godine. Prijateljski odnos s članovima Sulejman – Sule Muratović uvijek je gradio na temeljima međusobnog povjerenja, ustrajnog rada, poštovanja i pravednosti, a o tome nam svjedoče i kazivanja članova Linđa Joza Serdarevića, Kate Vukičević (rođ. Ševelj) i Anđelke – Seke Laptalo (rođ. Grgurević):

„Sule je došo s velikim iskustvom. Bez njega nije ništa moglo, on je vazda bio tu, od samog početka. Bio je na probama i na nastupima vazda. On nam je bio i majka i otac. U njega smo hodili doma i Višnja, njegova žena, nas ženske je učila pjevat i tu smo se u njega doma družili i tu smo učili. Višnja je jako puno pomagala, kao cura je dolazila iz Zagreba svaki vikend i u Muzičkoj školi ženske je učila korake i pjevanje. Ona je isto bila članica Kolede.“

„Posložilo se sve, turistička ponuda, genijalan čovjek koji je došao, organizator, pedagog i profesionalac. On je ustvari svih nas pridobijo, neki su došli zato što je Sule lijepo izgledo i bijo je šarmantan, imo je neku moguć, neki magnetizam. Tako su kasnije vidjeli da nije loše ni plesat. Drugi, jer su voljeli društvo. Meni je bio inspiracija, nekad i sada, od njega sam puno naučio. Ja sam se kasnije nastavio baviti plesom. Znate, što se meni svidjelo. Bilo je dobrih i loših plesača, ali ovdje zvijezda nije mogla biti ni jedna. Svaka zvijezda je bila odma eliminirana. Znači, bili smo zajednica, dobri i loši, ali zvijezda nikako. Ja sam bio naučio kasnit, ali ovdje je bilo nemoguće kasnit. Bilo je najvažnije zajedništvo, ta snaga, ta eksplozija pozitivne energije. Sule je jako dobar čovijek, ali je bio jako strog. Bio je sa svima dobar, ali se niko nije mogo previše približiti, uvijek je bila granica đe je bilo stop i zato je opsto. On je bio perpetum mobile.“

„Poštujem sve generacije, mi smo onda svi bili mladi i spiritozi, a oni danas su samo mladi. Sule nam je bio i otac i majka, svaka mu čast. Kad bi se razdero, umirali smo od straha (smijeh), bojali smo ga se više nego profesura. Ako te pogledo na nastupu, odma si falio, iz poštovanja i straha da ne pogriješiš i onda bi ti se dogodilo. Bio je veliki menadžer. U njega improvizacije nije niđe bilo, sve je moralo biti jedan kroz jedan.“

Putovanja su zasigurno, uz ljubav prema plesu i pjesmi, od početka jedan od lajtmotiva velikog zanimanja djece i mladih da se uključe u rad Folklornog ansambla Linđo. Na putovanjima su se članovi susretali s drugim kulturno-umjetničkim društvima, drugim kulturama, razmjenjivali su iskustva, uspostavljali višegodišnja prijateljstva, pratili trendove i tako postajali građanima svijeta. Linđo je bio prozor u svijet u tada zatvorenom društvu ondašnje države. Prva putovanja, izleti bili su u obližnju Bosnu i Hercegovinu, a već prve godine nakon formalnog osnutka 1966. Linđovci su pozvani na festival Maggio di Bari u Bariju, a zatim 1967., kao nagradu za uspješnost svojih turističkih nastupa, Jadrolinija im je darovala kružno putovanje po Sredozemlju. O prvom putovanju po Bosni u siječnju 1966., kada su posjetili Čapljinu, Doboj i Teslić, kao i o međusobnom natjecateljskom duhu – tko će imati priliku negdje otputovati, član Jozo Serdarević prisjetio se:

„Već su se rađale i prve ljubavi. Već je to bilo za ruku u autobusu. Ali te su prve ljubavi bile jako važne, kad se voziš cijelu noć i držiš se za ruku, pada snijeg, to je bio još jedan drugi doživljaj, intimni, romantika, jer je bila prilika da negdje spavaš van kuće. Sad druga stvar što si mogo dobiti kaladont u nos. To je bilo obvezno na svim tim putovanjima.“

„I sad se među plesačima pojavila konkurencija, ko bolje pleše, ko će ići tamo, ko dolazi stalno. To je već bila ko neka nagrada za trud. Dakle, već je to imalo smisla, počeli smo dobivati i hranarinu, pisalo se koje došo. To je bio i način da se kažnjava: nisi bio, nisi došo, otpada hranarina. Bila je disciplina vrhunska.“

Svojih doživljaja na putovanju u Atenu na kongres ASTE, a zatim brodom po Sredozemlju, uz Joza Serdarevića prisjetila se i članica Kate Vukičević (rođ. Ševelj):

„Tako da smo autobusom išli u Atenu, a brod je nakon trećeg dana kada se to održalo, taj kongres, mi smo nastupili, brod je došao u Pirej i mi smo imali tulum. Onda smo bili slobodni. Neki su se roditelji bunili da će djeca puno izostat iz škole, onda je Sule organizirao nastavu na brodu, i onda je bila profesorica Marjana Hure i neki drugi profesori, nastava je bila kontinuirana. Znači bilo je vrijeme učenja, zabave i hitanja po brodu. E a mi smo na brodu i štrajkali, davali su nam samo kokoši. I onda je bio organiziran štrajk. Lupali smo dolika, jer smo bili u donjem dijelu, potpalublju, k'o na Titaniku. Mi smo bili od onih što su balali na Titaniku, što su se sami zabavili, a gospari gori. Mi poludili, nismo mi baš taki jadnici. I onda se lupalo u pjate, to se išlo po hodnicima okolo, tamo-amo. Lijepo je izać vanka i pogledat, a kad se vratiš na brod opet te čeka ona kokošurina grozna, užas, s dva lista salate. A oni su pričali o nekakvim kapetanskim večerama, o ovome, o onome, a u nas ništa. I uspjelo je, promijenili su, malo su se popravili. Brod je iš'o prvo Grčka, Istanbul, pa Bejrut, Balbek, Cipar, Rodos. Brod je bio pun gostiju, mi nismo nastupali, to nam je bila nagrada što smo cijelo ljeto nastupali.“

Linđo je bio mjesto nezaboravnih druženja, prvih skrivenih pogleda i mladenačkih ljubavi, a onda i onih bračnih, kao što je ona prva Iva i Nives Miloš. Biti članom Linđa označivalo je određeni prestiž. Brojni članovi Linđa danas su ugledni građani i uspješni suci, odvjetnici, liječnici, televizijski voditelji, novinari, državni službenici, uspješni poduzetnici, glazbenici i slično. Pa iako su neki od njih svoj životni put ili karijeru započeli drugdje u zemlji ili u inozemstvu, na svaku petu obljetničku godinu vraćaju se u Grad kako bi s ostalim Linđovcima proslavili najljepše dane svoje mladosti. Srca punoga ponosa i tople sjete, ponovno iznova pričaju svoje priče. Među javnim osobama koje su nekada bile članovi Linđa možemo spomenuti Anu Brboru Hum, Nina Bulića, Dariju Mikulandru Žanetić, Dijanu Roko, Srđana Gjivoju, Krešimira Macana, Krešimira Magdića i druge. Posebna briga još od samih početaka posvećivala se onima najmlađima, nekada takozvanomu pionirskom i omladinskom sastavu. Već 1975. Linđu je dodjeljena Specijalna nagrada za poseban umjetnički doprinos na 13 Muzičkoj smotri djece i omladine Hrvatske u Karlovcu. Broj djece svake godine se povećavao, a prema podacima iz 1976., u pionirskom sastavu dječaka i djevojčica u dobi od 6 do 14 godina bilo je 100 članova. Nakon osvojene nagrade 1975., Linđo je 1987. na 25 Plesnoj smotri djece i omladine SR Hrvatske u Metkoviću dobio priznanje za izvedbu koreografije Plesovi iz Konavala, koreografa Sulejmana Muratovića. Od tada do danas Linđo kontinuirano radi s najmlađima. Na tom tragu je 2011. godine pokrenut je i projekt „Linđovo blago“, koji kontinuirano okuplja najmlađe, od 6 do 12 godina, te ih primjenom suvremenih pedagoških koncepata – folklornih igara, plesova i publikacija, kao što je bojanka Linđovo blago – baština u bojama, odgaja i uči kako voljeti i živjeti hrvatsku tradicijsku baštinu. Nakon završene edukacije u „Linđovom blagu“ najmlađi prelaze u D sastav ansambla. Od samih početaka Linđo je humanitarnim nastupima pokazivao svoju socijalnu osjetljivost za društvo u kojem djeluje i kojemu pripada. Između brojnih humanitarnih akcija i nastupa možemo istaknuti onaj 1967. za Društvo za pomoć MNRO, 1974. za Ligu protiv raka, te već tradicionalni koncert za Udrugu slijepih Dubrovačko-neretvanske županije, koji se od 2000. godine redovito održava na blagdan svete Lucije, zaštitnice slijepih, u Kazalištu Marina Držića. Taj koncert pokrenut je u čast dugogodišnje Linđove članice Silvije Oršulić i kao pomoć svim slijepim osobama na području županije.

U folklornoj skupini, prethodnici Linđa, sudjelovale su isključivo plesačice, a plesači na samom začetku bili su ročnici iz dubrovačke vojarne – Kasarne. Prema kazivanju Đorđa Begua, dugogodišnjeg člana ansambla, prvi glazbenici koji su pratili folklornu skupinu bili su također pripadnici garnizona, da bi se nakon kraćeg vremena počeli regrutirati profesionalni glazbenici iz Glazbene škole i orkestra posredstvom Đela Jusića. Prvi stalni plesači bili su Đorđo Begu, Jozo Šoletić, Vlaho Baničević, Antun Baničević (Crni), Felix Kamić, Dragan Elaković, Hikmet Gušalović, Aleksa Vrtikapa, Taso Bjelogradski i Fikret Junuzović. Uz prvog korepetitora, harmonikaša Stijepa Granadu, koji je pratio sve plesne probe, prvi nastupi izvodili su se uz pratnju glazbenika – Đela Jusića, Marka Breškovića, Pera Boškovića, Joza Ajdukovića, Duška Asića, Đina Putillija, Ivančice Krce i Đorđa Begua, koji je nakon dvije godine plesačkog staža prešao u glazbene redove i dobio stalno zaposlenje. Osim spomenutih, ansamblu se krajem šezdesetih i sedamdesetih godina priključuju i drugi glazbenici: Krešo Skansi, Jakša Jurjević, Antun Simatović, Srđan Gjivoje (stalno zaposleni glazbenik), Arif Bajrami, Špiro Veselinović, Radomir Tešanić, Đorđe Trkulja, Nikša Đurić, Marin Dujmić, Antun Kunić, Ivica Martinović, Miho Bulić, Tomislav Macan, Krešimir Macan, Matko Vierda, Marino Torić, te braća Beno. Zaslugama zborovođe tamburaškog sastava Osnovne škole Nikica Franić, Mata Radovića, u Linđo je uključen i velik broj mladića koji su činili pomladak tj. B sastav tamburaškog orkestra ansambla. To su bili Krešimir Magdić, Miho Kristić, Tonko Nodilo, Milan Sentić i Branko Silić.

Jedini voditelj plesnih proba i koreograf sve do 1970-ih bio je Sulejman Muratović. Nakon 1970. godine iz redo­va vrsnih plesača afirmiraju se pojedinci koji dobivaju ulogu korepetitora te se zapošljavaju. Prvi od njih bio je Jozo Šoletić, zatim su slijedili Momčilo Stojiljković, Antun Tonći Mrato­vić. Nakon njih uloge korepetitora preuzeli su Mario Kristić, Jadran Radonić, Mateo Čanić, i Ivo Vlahušić.

 Sulejman Muratović bio je i umjetnički voditelj sve vrijeme do 2016., kada ga u jednogodišnjem mandatu na tom mjestu zamjenjuje Krunoslav Šokac. Od početaka djelovanja ansambla do danas, glazbeni voditelji bili su: Antun Simatović, Krešimir Magdić, Edi Marčić, Đorđe Begu i Enes Omerčahić, a voditelji pjevanja bili su Miho Kalauz i Vedran Ivanković. Krešimir Magdić, glazbenik i glazbeni pedagog, primljen je u stalni radni odnos 1978. godine, te je osnivač klape Linđo, koja je u sklopu ansambla djelovala od 1979. godine. Broj svirača amatera u sljedećim se godinama i nakon Domovinskog rata povećavao, pa kao glazbenici unutar ansambla djeluju Maro Bajurin, Tonči Baletić, Miho Bulić, Leo Čampara, Vinko Dragojević, Lukša Hanza, Tomislav Macan, Gordan Muratović, Branko Njirić, Neven Stjepović, Igor Surjan, Marino Torić, Matko Vierda i Alojz Lolo Žitnik. Noviji naraštaj glazbenika amatera, koji i danas nastupaju, čine Vedran Favro, Miro Jelačić, Antonijo Kondrić, Dario Lučić, Rikard Kužnin, Kristijan Mazić, Mario Mazić, Amar Omerčahić, Amel Omerčahić, Danijal Omerčahić, Tonči Jerko Vukušić, i dr. a u stalnom su radnom odnosu glazbenici Antonio Grdović, Nikša Pavlović, Mario Lale, Vedran Ivanković i Enes Omerčahić. Kao zaposleni plesni voditelji djeluju Mario Kristić, Jadran Radonić i Ivo Vlahušić. Brigu o čuvanju i zaštiti bogate tekstilne građe i rekvizi­ta vodili su garderobijeri. Prva garderobijerka Linđa bila je Vice Grom, koja je prethodno radila na Dubrovačkim ljetnim igrama, zatim Aleksa Vrtikapa, Mare Bolotin, te Đuro Grdović i Ana Šoletić, koji su umirovljeni 2018. godine. Od 2013. do 2015. kao ekonom – pomoćnik garderobijera zaposlen je Đuro Miletić. Već 2016. godine brigu o fundusu i garderobi preuzima Tajana Kera, garderobijerka – restauratorica, a 2018. zaposlena je etnologinja Marica Matuško kao voditeljica fundusa i radionice narodnih nošnji. Od tehničkog osoblja u Linđu su radili Živojin – Žika Stanković, Antun – Tonći Romanović, od 2015. do 2016. kao tehnički voditelj – inspicijent Đuro Miletić, a na tom mjestu ga je od 2016. zamijenio Tomislav Maleš. Od pomoćnog osoblja u Linđu je do 2012. radila spremačica Nevenka Simović, a od 2015. Anita Nenada. Voditelj računovodstva dugi niz godina bio je Zdravko Rajević. Na mjestu voditelja marketinga, knjigovođe i blagajnika zaposlen je 2013. Stijepan Lazarević, koji nakon 2015. godine postaje i voditelj ureda. Dugogodišnja djelatnica Linđa Jasmina Raić bila je referentica prodaje, blagajnica i administratorica, a od 2013. godine, nakon njezina umirovljenja, Ivana Morović zaposlena je prvotno kao pomoćna garderobijerka, potom i kao referentica prodaje i administratorica, a zatim i kao voditeljica suvenirnice. Dubravka Sarić zaposlena je kao stručna suradnica u Uredu ravnatelja od 2014. godine, a od 2016. radi na radnome mjestu voditelja prodaje. Prvi ravnatelj Folklornog ansambla Linđo od 1965. do 1998. godine bio je Sulejman Muratović. Nakon njega, na čelu Linđa izmjenjivali su se sljedeći ravnatelji: od 1999. do 2003. Miho Ka­lauz, od 2003. do 2010. Mirsad Omerčahić, od 2010. do 2011. v. d. ravnatelj Miho Kalauz, od 2011. do 2014. Du­bravka Sarić, od 2014. do 2015. v. d. ravnateljica Josipa Tabak Pavlović, od 2015. do 2017. Anuška Matu­šić, a od 2017. Vlaho Kljunak.