Linđo na repertoaru ima više od 30 koreografija, a u fundusu posjeduje 500 narodnih nošnji i 50 instrumenata. Članstvo je podijeljeno na pionirsku i omladinsku skupinu, te na izvođače. Pod vodstvom iskusnog voditelja i plesača Sulejmana Muratovića, slijedeći tendencije zagrebačke škole folklora, ali prihvaćajući u određenoj mjeri i koreografije nešto drukčijeg habitusa, Linđo je ostao „lišen svake baletizacije, rutinske profesionalizacije i koreografsko-scenskih patvorina“, kako je to zabilježio jedan novinski kritičar. Njegove živopisne izvedbe odavale su dojam živoga i autentičnoga tradicijskog bića.
Sulejman Muratović (rođ. 1937., Doboj, Bosna i Hercegovina) prvo ozbiljno plesno iskustvo stekao je još kao student ekonomije plešući u amaterskoj skupini Folklornog ansambla Lado. Bio je i suosnivač Zagrebačkoga folklornog ansambla Koleda. Nakon dolaska u Dubrovnik 1964. godine, kao prvi voditelj i suosnivač Linđa afirmirao se kao vrstan pedagog, koreograf, višegodišnji ravnatelj i umjetnički direktor ansambla.
Povijest plesa na dubrovačkom području može se, zahvaljujući različitim izvorima i rijetkim, ali vrijednim arhivskim zapisima, pratiti od srednjeg vijeka, preko renesanse i baroka, klasicizma i romantizma, do u 20. stoljeće. Plesna baština Dubrovnika zrcali se ponajprije u plesnoj kulturi zapadnoeuropskih i mediteranskih zemalja, a čine ju dvorske (učene) i pučke (narodne) odrednice plesa.
„I sad se među plesačima pojavila konkurencija, ko bolje pleše, ko će ići tamo, ko dolazi stalno. To je već bila ko neka nagrada za trud. Dakle, već je to imalo smisla, počeli smo dobivati i hranarinu, pisalo se koje došo. To je bio i način da se kažnjava: nisi bio, nisi došo, otpada hranarina. Bila je disciplina vrhunska.“
Jozo Serdarević
Početci organiziranih folklorno-amaterskih aktivnosti u Dubrovniku bilježe se u drugoj polovini 20. stoljeća, kada se u školskim ustanovama kao dio izvannastavnih, odnosno tjelesnih aktivnosti organiziraju manje folklorne sekcije. Nositelji takvih programa rijetki su učitelji i nastavnici koji posjeduju izražen senzibilitet za očuvanje i prezentaciju tradicijske folklorne baštine. Između njih treba treba istaknuti učiteljicu Milku Crnčević, koja je osnovala i vodila folklornu sekciju u Osnovnoj školi Lapad.
Područje šire dubrovačke okolice i zaleđa mjesto je isprepletanja dviju glazbenih regija Republike Hrvatske, dinarske i dalmatinske. Stariji, arhaični oblici pjevanja dinarske su provenijencije i obilježuju ih oligotonski elementi, jednoglasno i dvoglasno pjevanje, te netemperirani tonski odnosi. Uz takvo pjevanje zabilježeni su i dijatonski napjevi malog opsega, kao i razvijeniji napjevi dorskog i frigijskog tonaliteta ili modusa (uspavanke, svatovske pjesme, žetvelačke pjesme, balade i epske pjesme).
„Sule je došo s velikim iskustvom. Bez njega nije ništa moglo, on je vazda bio tu, od samog početka. Bio je na probama i na nastupima vazda. On nam je bio i majka i otac. U njega smo hodili doma i Višnja, njegova žena, nas ženske je učila pjevat i tu smo se u njega doma družili i tu smo učili. Višnja je jako puno pomagala, kao cura je dolazila iz Zagreba svaki vikend i u Muzičkoj školi ženske je učila korake i pjevanje. Ona je isto bila članica Kolede.“
Anđelka-Seka Laptalo