U 19. stoljeću u Europi je osobito popularna bila kontradanca. Taj ples razvio se iz engleskog country dancea u 17. stoljeću, a plesali su ga samo jedan ili dva para. No i u Italiji su se već početkom 17. stoljeća plesale kontradance u figuri en ligne, odnosno plesači s jedne, a plesačice s druge strane, pri čemu su izvodili plesne elemente šetnje i raznih oblika kretanja. Već 1710. godine jedan je engleski učitelj plesa kontradancu (contredanse) doveo u Francusku i uredio ju tako da je osam parova bilo postavljeno u obliku četverokuta, a elemente pojedinih kontradanci spojio je u jednu, čime joj je produljio vrijeme izvedbe i složenost. U 19. i 20. stoljeću kontradance su bile neizostavni dio salonskih plesova. Pred kraj 19. stoljeća koraci u kontradancama ponešto se mijenjaju, a kretnje postaju gracioznije i laganije u formi dopadnih šetnji i naklona. U tom razdoblju, kontradance u Hrvatskoj slijede francuski stilski okvir uz pojedine adaptacije lokalnim osobitostima. Glazbenu pratnju kontradancama izvode manji komorni orkestri, zatim lutnje, mandoline, a poslije i harmonike, ovisno o kontekstu izvedbe i samoj plesnoj dvorani. Iz kontradance razvija se i novi plesni oblik – kvadrilja (četvorka), koja sve više uzima maha na našem području. Prema podatcima franjevca Ivana (Vanđo) Evanđelista Kuzmića iz njegova kataloga Catalogo – Musica vocale ed instromentale nel conveto dei E.F. Francescani in Ragusa iz Glazbenog arhiva Male braće, u Dubrovniku su se u 18. i 19. stoljeću izvodili sljedeći plesovi – Galloppe, Polke, Polke Mazurke, Ballo nazionale istriano, Ciardasc, Ballo savojardo, Schottisc, Cotiglione, Ballo nazionale spagnuolo, Monferina, Contradanza, Eccosese, Minuetti, Tarantelle. Prema podatcima don Miha Demovića, minuette su u Dubrovniku skladali Angelo Frezza i Domenico Antonietti, koji je uz njih skladao i dvadesetak kontradanci. Najveću zbirku kontradanci s područja Dubrovnika prikupio je već spomenuti Vanđo Kuzmić, a one nose nazive: Contradanza il trionfo, Marmont (na Braču se izvodio Marmontin), Bella ragusea, Ballo di barcha, La ballata delle Copie, Ballo di Zattara, Viva sempre, Il fioretto, Canzon brovatta, Poviruscia (Poviruša), Salta Boscho (možda je otud i podrijetlo mljetskog plesa Škampa Boško), Ballo Grecho, La Lavandera, Polonese, La stella, Ballo Capestre, Ballo nuovo, Trasborghese, La bella russa, Inglese, Inglesina, La fratellanza, Varaviza (Varavica), Francase, La biondina, La scievasja (Sjevača), La baracola, Caccia d'amore, Majcka Maru (Majka Maru), La Savojarda (ili Ballo Ebreo, prema tvorcu plesnih priručnika Talijanu Guglielmu Ebreu), La Bella rosa, Triuscun (Triškun), San Giorgio. Između svih navedenih plesova izdvajaju se Poviruša, Sjevača, Varavica i Majka Maru, koji nose hrvatski naziv pa im je i ishodište Dalmacija, odnosno Dubrovnik, kao i kontradanci Bella ragusea. U dubrovačkoj okolici ostala je do polovine 20. stoljeća živa pjesma uz glazbenu pratnju, koja je nosila naziv Majka Maru preko mora zvala, a zabilježio ju je i Vinko Žganec u Župi dubrovačkoj uz pratnju lijerice. Kao i kod koreografija europskih kontradanci, i kod dubrovačkih se kontradanci javljaju linijske forme, neograničen broj parova, jednostavni koraci te geometrijske forme, odnosno elementi četverokuta i en ligne. U 18. stoljeću u Dubrovniku su se izvodili i drugi plesovi iz Europe, pa tako Vanđo Kuzmić u svojem arhivu navodi – Curazzata, Bella Rosa, Carbonara, Sangue allegro, S. Giorgio, La Casta, Bigatone, Gioia Casta, Amore in ballo, Diavolelja (Đavolja?) Ballo del Re, Bal di vilano, Minuetto in quatro, Riverenza inglese, Strichitto, Stoccata, Cavaliere e Dama, Ballo di Pulicinella, Sincereta, Contradanza milanese, Pace in Amore, Catena, Robison, Ballo delle gnachare, Ballo de Tamburri, Ballo Brettagna. Franjo Kuhač je 1869. od jednoga dubrovačkoga glazbenika dobio prijepise 7 kontradanci, koje navodi. To su već spomenute Poviruša, Majka Maru, Sievača, La barcola, Ragusea (kod Kuzmića Bella ragusea) i Pobjeda (kod Kuzmića Contradanza il trionfo). On, međutim, navodi i jednu novu, a to je Kala-Majka. Riječ je o verziji ukrajinske kolomejke, koja je dospjela i u Dubrovnik. U svojem istraživanju na terenu u Dubrovniku 1967. koreograf Branko Šegović zabilježio je kazivanja o tri kontradance, već poznatoj Ragusei, Viktoriji ili Pobjedi te Prelipaji, koju spominje i Kuhač, iako ju ne ubraja u kontradance (vjerojatno je posrijedi kontradanca koju Kuzmić navodi kao La bella russa, poslije poznata i kao Rusa). Podatke o tim kontradancama dobio je od majke pomorskog kapetana Iva Šiševića, bračnog para Anke i Tonka Helda, Vlaha i Gracije Peruđini te članova obitelji Luke Kalmete. Prema dobivenim podatcima, Šegović je izradio koreografiju za kontradance Viktoriju i Raguseu, koje je izvodio i Folklorni ansambl „Linđo“.

U 19. stoljeću posebnu popularnost uživaju pokladne plesne zabave koje se najčešće održavaju u privatnim kućama, ali i u Bondinu teatru. Između brojnih plesova ističe se kotiljon, ili po dubrovački kotiljun, skupni ples koji se razvio u Francuskoj u 18. stoljeću iz već spomenute kontradance, i srodan je kvadrilji. Kotiljun je bio vrhunac plesnih svečanosti, u kojem su žene birale svoje plesne partnere i darivale ih manjim darovima po završetku plesa. Ime mu dolazi od francuskog cotillon, u značenju podsuknja, haljina. Osim kao naziv plesa, kotiljun je katkada označivao i samu zabavu, primjerice Cavtatski kotiljun. Uz kotiljun, večernje plesne zabave u pokladima označivale su se i izrazom veljun, od tal. veglióne. Jedan takav ples prikazan je i početkom 20. stoljeća na glasovitoj slici Vlaha Bukovca Karneval u Epidauru.

Imućni građani i trgovci u Dubrovniku i okolici priređivali su privatne pokladne balove, na koje su dolazili odabrani uzvanici, kojima su prethodno poslane pozivnice. U Župi dubrovačkoj takav ples nazivao se Bal od Dinvita (tal. inviti – pozivnice). Na takve balove djevojke su dolazile u pratnji roditelja ili starije braće, a oni koji su imali mnogo kćeri, i sami su organizirali takve zabave. S pojavom Francuza u Dubrovniku u 19. stoljeću u gostionicama i krčmama organiziraju se kavalkine i ferme, plesne zabave u kojima su se za ples, hranu i piće plaćale ulaznice. Za vrijeme korizme, odnosno u prvu nedjelju ili u sredini, organizirane su plesne zabave pod nazivom Lopižice, Razbijanje lopižica ili Po korizme. U Dubrovniku je to bio ples parova. Nakon svršetka zajedničkog plesa kockom ili slučajnim odabirom bio bi izabran jedan muškarac, kojemu bi zatim svezali oči, a s njim bi valcer zaplesala neka od vrlih plesačica. Po završetku plesa dezorijentiranom plesaču dao bi se drveni štap kojim je morao udariti neku od tri glinene posude – lopižice, koje su visjele na drvenoj motki na sredini stropa. Lopižice su bile ispunjene slatkišima – zaharima, suhim voćem (smokvama, orasima i bademima) te mekinjama – paljama. Glinene posude s vremenom su zamijenjene vrećicama – soklinima, a u Cavtatu su u njih stavljali kokota, pepeo i drugo. Običaj je vezan uz razbijanje posuda u kojima se kuhala mrsna hrana kako se ništa od toga ne bi unijelo u korizmu. Podrijetlo mu je vjerojatno iz Španjolske, gdje su se u prvu nedjelju korizme – Nedjelju pinjate udarale pinjate. No taj je običaj poznat i u Firenci, u Italiji, gdje su u 15. i 16. stoljeću u sredini korizme rezali lutku babe napunjenu orasima i suhim smokvama, koja je visjela s vrha ljestava.